Znanstvenici definirali tri vrste bolesnika koji pate od ‘post-covid sindroma’

pixabay

Jedna od najvećih pandemija u povijesti od koje je umrlo približno milijun ljudi dogodila se 1890. godine, a poznata je i kao ‘Ruska gripa’. Danas se smatra kako ime ‘Ruska gripa’ je pogrešno, jer se najvjerojatnije nije radilo o gripi, već o koronavirusu koji je predak današnjem virusu prehlade, no kada se je tek pojavio malo ljudi je imalo razvijen imunitet na taj novi koronavirus, što ga je činilo smrtonosnim za mnoge.

Zanimljiva je činjenica kako je tadašnji virus na zalasku pandemije iza sebe ostavljao preboljele s cijelim nizom živčanih poremećaja, a isto se je dogodilo i nakon pandemije ‘Španjolske gripe’ 1918. godine, koja je za razliku od ‘Ruske gripe’ stvarno bila gripa. Danas se povijest ponavlja pa se tako u svijetu bilježi velik broj slučajeva ‘Dugog COVID-a’ nakon preboljenja same bolesti, piše The Economist.

‘Dugi COVID’ se javlja u zemljama gdje pada broj aktivnih slučajeva COVID-a, a takvo stanje se službeno naziva ‘post-covid sindrom’ – PCS. Službena definicija predmetnog sindroma je i dalje nejasna, pa tako Britanski Nacionalni institut za izvrsnost u zdravstvu i njezi definira PCS kao ‘znakove i simptome koji se razvijaju tijekom ili nakon COVID infekcije, a nastavljaju se više od 12 tjedana i nisu objašnjeni alternativnom dijagnozom’, No i dalje nije jasan popis tih simptoma.

No istraživanja provedena diljem svijeta kažu kako se kod pacijenata s ‘post-covid sindromom’ javljaju jedan od tri najčešća simptoma, a to su gubitak daha, umor i moždana magla, eng. brain fog.


Sindrom kroničnog umora

Britanski ured za nacionalnu statistiku – ONS procjenjuje kako 14 posto ljudi koji bili pozitivni na COVID-19 imaju simptome PSC-a. U više od 90 posto tih slučajeva simptomi COVID-a nisu bili ozbiljni da bi pacijenti bili hospitalizirani. U vrijeme kada je ONS prikupljao podatke, najmanje 1,1 posto britanskog stanovništva, uključujući 1,5 posto odraslih, radno sposobnih ljudi izvijestilo je o simptomima koji su ih mučili tri mjeseca ili duže.

No zanimljiva je činjenica kako su se još i prije izbijanja pandemije, pojavili misteriozni simptomi slični PSC-u kod mladih i zdravih ljudi, a zbog čega u zdravstvenoj zajednici se pojavio termin ‘sindrom kroničnog umora’, koji bi često bio povezan s nekom virusnom ili bakterijskom infekcijom. Kronična migrena i drugi simptomi koji su danas vidljivi kod PSC-a, pojavljivali su se i kod ‘Sindroma kroničnog umora’, no ipak se pokazuje kako PSC dominira kod pojave navedenih simptoma.

Najme Britanski istraživači su usporedili postojanost desetak tipičnih PSC simptoma kod gotovo 22 000 ljudi koji su imali pozitivan test na SARS-CoV-2, sa sličnim simptomima kod ljudi bez podataka ili vjerojatnosti da su bili zaraženi. U obje su se skupine simptomi s vremenom počeli povlačili, ali nakon 12 tjedana stopa simptoma u skupini s covid-19 bila je osam puta veća nego u skupini koja nije zaražena.

Zbog tako nejasnih podataka, još nije jasno na temelju kojih simptoma bi se PSC mogao dijagnosticirati, poglavito zbog toga što mnogi koji su imali simptome ‘Dugog COVID-a’ zapravo nisu testirani pozitivno na SARS-CoV-2, odnosno na koronavirus, ali niti na antitijela. Studije u kojima se uspoređuju simptomatske osobe sa i bez pozitivnog testa na virus ili antitijela uglavnom pronalaze iste obrasce simptoma u obje, pa mnogi liječnici ne žele dijagnosticirati PSC bez laboratorijskih dokaza o preboljeloj infekciji.

Tri vrste PSC bolesnika

U širem smislu, postoje tri vrste bolesnika s ‘Dugim COVID-om’, kaže Avindra Nath iz Američkog nacionalnog instituta za zdravlje. Prve karakterizira ‘netolerancija na vježbanje’, što znači kako se kod fizičkog napora osjećaju bez daha i iscrpljeni, čak i kod uobičajenih  tjelesnih aktivnosti. Druge karakteriziraju kognitivne tegobe u obliku moždane magle i problema s pamćenjem. Treće karakteriziraju problemi s autonomnim živčanim sustavom, skupom živaca koji kontroliraju stvari poput otkucaja srca, disanja i probave. Pacijenti iz ove skupine pate od simptoma kao što su lupanje srca i vrtoglavica.

Oštećenja autonomnog živčanog sustava poznata su kao Disautonomija, krovni pojam za razne sindrome. Igor Koralnik iz memorijalne bolnice u Chicagu, koji je liječio bolesnike s neurološkim simptomima kaže kako je od početka pandemije došlo do značajnog porasta Disautonomije. David Putrino iz bolnice u Mount Sinai u New Yorku, kaže kako otprilike 80 posto ljudi koji se pojave u njegovoj klinici ima simptome koji su ‘poput Disautonomije’, bez obzira na temeljni uzrok.

Na temelju ovih obrazaca simptoma i različitih laboratorijskih testova PSC bolesnika, liječnici se usredotočuju na tri moguća biološka objašnjenja. Jedno je kako je ‘Dugi COVID’ trajna virusna infekcija. Druga je kako je riječ o autoimunom poremećaju. Treće je kako se radi o posljedici oštećenja tkiva uzrokovanog upalom tijekom početne, odnsono akutne infekcije.

Trajna virusna infekcija

Prema prvoj hipotezi o trajnoj virusnoj infekciji, neki pacijenti nikada virus ne očiste u potpunosti. Nisu zarazni, kaže dr. Nath, pa bi moglo biti da oni sadrže neki promijenjeni oblik patogena koji se ne replicira i stoga ga nije moguće otkriti standardnim testom za SARS-CoV-2, ali unatoč tome njihova tijela se i dalje pokušavaju boriti s virusom. Poznato je kako se takve stvari događaju i s drugim virusima, uključujući ospice, dengu i ebolu. RNA virusi, čiji je primjer SARS-CoV-2, posebno su skloni ovom fenomenu, kaže dr. Nath.

Navedenoj hipotezi nedostaje dokaza, ali postoje određeni tragovi da je tome tako. Istraživači traže SARS-CoV-2 ili njegove proizvode u svim vrstama tečnosti i tkiva ljudi koji su prethodno imali infekciju. Već postoje dokazi kako se virus može trajno nastaniti u tijelu, iako su podaci uglavnom od onih koji nisu razvili PSC. Studija objavljena nedavno u časopisu Nature pokazala je da su neki ljudi imali tragove proteina SARS-CoV-2 u crijevima četiri mjeseca nakon što su se oporavili od akutne covid-19. Virusni proizvodi od SARS-CoV-2 također su pronađeni u urinu ljudi nekoliko mjeseci nakon oporavka. Doktor Putrino kaže da je virusni materijal otkriven u uzorcima stolice kod nekih pacijenata u njegovoj klinici, ali ne kod svih.

Autoimuna bolest

Druga hipoteza za ‘Dugi COVID’ je autoimuna bolest, a koja kaže kako je virus, iako nestao, uzrokovao poremećaj unutar imunološkog sustava – koji sada napada određeno tkivo. Sve veći broj dokaza podupire i ovu hipotezu.

Imunološki sustav složen je stroj s mnogo staničnih i molekularnih komponenti, od kojih bi se svaka mogla biti oštećena i izazvati simptome. Neki od onih koji pate od ‘Dugog COVID-a’ imaju problema s makrofagima, stanicama odgovornima za otkrivanje i čišćenje organizma od otpadnih i stranih tvari. Drugi pokazuju abnormalno ponašanje svojih B-stanica, odnosno bijelih krvnih zrnca koje izbacuju antitijela kako bi suzbili određene patogene. U tim se slučajevima čini kako njihove B-stanice stvaraju neobičnu količinu i raznolikost ‘auto-antitijela’, koja napadaju vlastite stanice umjesto uljeza. Drugi još uvijek imaju nisku razinu interferona, skupine molekula uključenih u borbu protiv virusnih infekcija.

Nekoliko je studija otkrilo smanjeni broj T-stanica u ljudi koji su imali akutni COVID, kao i da su njihove preživjele T-stanice ‘iscrpljene’ – što znači da imaju samo slab odgovor na infekcije. Laboratorijske studije koje je proveo tim dr. Koralnika otkrile su kako dugotrajno obolijevali pacijenti s moždanom maglom imaju drugačiji odgovor T-stanica od onih ljudi koji su nekoć bili zaraženi, ali su sada asimptomatski.

Sve ovo sugerira da se neke osobe ne mogu u potpunosti boriti protiv virusa ili da dijelovi njihovog imunološkog sustava djeluju na način koji može štetiti njihovom tijelu. Neki liječnici misle da su ljudi koji su već ranjivi na razvijanje autoimunog stanja, COVID infekcijom samo gurnuti dublje u tom smjeru zbog stresa kojim infekcija opterećuje njihovo tijelo.

Oštećenje tkiva

Treća hipoteza o uzroku ‘Dugog COVID-a’ kaže kako borba tijela protiv akutne bolesti uzrokuje nepopravljivu kolateralnu štetu. To se često događa tijekom bilo koje virusne infekcije, ali to bi moglo biti vrlo vjerojatno kod COVID-a, a radi se o nekontroliranoj upali, uzrokovanoj citokinima.

Jedna je pretpostavka je da upala koja se dogodi kada su ljudi bolesni nekako ošteti dijelove njihovog autonomnog živčanog sustava. Mišljenje dr. Koralnika jest da kod nekih pacijenata SARS-CoV-2 može oštetiti stanice koje oblažu krvne žile, izravnom infekcijom ili upalom. To bi promijenilo način na koji krv teče do mozga, a time bi mogla objasniti moždana magla.

Trenutno se provode studije koje će istražiti svaku od navedenih hipoteza, ali ove tri teorije jedna drugu ne isključuju, a i većina istraživača se slaže kako je ‘Dugi COVID’ vjerojatno pojam koji obuhvaća nekoliko stanja s različitim uzrocima.

Određivanje tih uzroka pomoći će kako u razvoju liječenja tako i u njihovom propisivanju. Ako se pokaže da je uzrok trajna virusna infekcija, primjenjivat će se prikladni antivirusni lijekovi. Liječenje bi se sastojalo ili od lijekova koji u potpunosti uklanjaju virus, kao što je to slučaj kod hepatitisa C, ili od lijekova koje ljudi rutinski uzimaju kako bi virus držali pod kontrolom, a što je slučaj kod HIV / AIDS-a.

Komentari