Trebamo li stvarno zabraniti mladim hrvatskim glumcima školovanje!?

Foto: Dragan Matic / CROPIX

Što ćemo s 50 novih glumaca godišnje, kada nam je potrebno tek 5 ili 6 njih, pita se Tomislav Čadež u svom nedavnom tekstu za Jutarnji list. Zabrinjavajuća je ova ideja Čadeža gdje baš on zna koliko glumaca je dovoljno, a koliko previše. Može se izvesti zaključak kako jedna osoba može odlučivati o broju umjetnika koji su unutar nekog kulturnog miljea poželjni. Ne treba previše ulaziti u to što je Čadež zapravo htio reći, no svakako je zabrinjavajuće vidjeti kod osobe njegovog profila tako slabo poznavanje kulturne politike i nesposobnost prepoznavanja stvarnih uzroka krize o kojoj piše.

Moratorij na glumce

Fantaziranje o moratoriju od četiri godine na upis za sve akademije u zemlji je jako ograničeno. Ovdje se provlači ideja kako glumci postaju glumci tek upisom na za to predviđenu akademiju. Dakle takav moratorij bi trebao stvoriti situaciju u kojoj se neće pojaviti ni jedan novi glumac u Hrvatskoj u sljedeće četiri godine. Možda će sljedeća informacija gospodina Čadeža iznenaditi, no umjetničke akademije ne stvaraju umjetnike, one ih samo oblikuju. Naravno kako takav moratorij neće riješiti nikakav problem. Slobodna je volja svakoga studirati ono što želi studirati, a kako će taj netko kasnije graditi svoju karijeru je također isključivo njegov problem, sigurno nije, niti bi trebao biti problem akademije, ili nekog resornog ministarstva. Nazivati trenutni višak glumaca u Hrvatskoj sociološkim problemom koji bi se trebao rješavati nekakvim regulacijama je smiješno.

Nisu sve akademije iste

Da, točno je kako postoji masa profesora koje je trebalo negdje smjestiti, pa su se počele otvarati akademiju po cijeloj zemlji, no to i dalje ne znači ništa po pitanju trenutnog broja glumaca na tržištu. Postoje razlike i u programima određenih akademija, pa se tako Akademija za umjetnost i kulturu u Osijeku, posljednjih godina ozbiljno izdiže po kvaliteti programa od primjerice Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu. Što je isto jedan od značajnih faktora u tome tko će izgraditi karijeru, a tko neće. Hvale je vrijedna ova Čadežova zabrinutost za mlade hrvatske glumce i njihove karijere, no uz dužno poštovanje, on se nema što petljati u to, a još manje pozivati državnu regulaciju nad hrvatskim glumcima i njihovom školovanju. Ako je već ta njegova zabrinutost toliko velika, onda bi bilo puno mudrije pozabaviti se stvarnim problemom zbog kojega velik broj glumaca ne može pronaći posao.

Regulacija već prekomjerno regulirane kulturne scene

Upravo pretjerana regulacija kulturne politike dovela je u konačnici do ovakvog stanja. O sudbini glumaca, odnosno o tome hoće li ili neće raditi, ne odlučuju toliko redatelji koliko odlučuju nepregledni odbori, vijeća i ostale strukture unutar kulturnih institucija koja su trula ostavština socijalizma, a koji u velikoj mjeri kroje kulturnu politiku prema svojim vlastitim interesima, a ne prema interesima društva za čiju dobrobit bi trebali raditi. Financiranje kulture, dakle kazališta, filma i velikog djela ostalog audiovizualnog sadržaja i ostalog dolazi iz državnog ili lokalnog proračuna. Nije potrebno naglašavati kako se raspolaže s tim sredstvima i koliko je upitna kvaliteta sadržaja u takvoj klimi. Državna regulacija je dovela do situacije u kojoj svaka nacionalna televizija mora zadovoljiti određeni postotak domaćeg sadržaja u svojem programu, što je u konačnici dovelo do takozvanih projekata poput “Krv nije voda” koji se vode kao dramski program, a koji s dramskim programom nemaju nikakve veze. No Zakonska obveza je zadovoljena i to je u konačnici ono što državna regulacija čini. Najvažnija kazališta u Zagrebu i djelom HNK, se financiraju iz gradskog proračuna, a gotovo sva imaju u svojoj sistematizaciji radnih mjesta glumačke ansamble gdje glumci primaju plaću radili, ne radili. Tomislav Čadež kaže kako bi takvim glumcima trebalo zabraniti rad na projektima van njihove matične kazališne kuće jer otimaju posao drugima, dok s druge strane poziva na još kazališta i još glumaca koje će se staviti na stalne plaće. Ako se želimo približiti staljinističkom modelu upravljanja kulturom onda se takvo rješenje nameće samo od sebe, no ako govorimo o slobodnom društvu i slobodi umjetničkog izričaja onda problem leži u samom načinu kako se financiraju kazališta, gdje većina sredstava odlazi na plaće, a tek manji dio na produkciju, a što bi trebao biti prioritet.


Projekti koji su sami sebi svrha

Zbog ovakve regulacije kulture u Hrvatskoj, danas ne postoje audicije, scenarista se može pronaći u tragovima jer nema potreba za novim i kvalitetnim sadržajima, mladi dramatičari godinama pokušavaju pronaći način kako postaviti svoje tekstove jer kazališni producenti u Hrvatskoj postoje forme radi. Umjesto toga, sami redatelji se zadovoljavaju produkcijom svojih osrednjih, a često i tragično loših autorskih filmova ili serija koji vrlo često postanu sami sebi svrha, a kino dvorane u glavnom ostaju prazne, dok kazališta sve više tonu u postmodernističko sakaćenje klasičnih tekstova u nedostatku novih. U takvoj situaciji glumci u Hrvatskoj moraju pronaći način kako bi se uvukli u zaštićene interesne krugove, ne bi li uopće dobili priliku za rad, umjesto da svoje prilike ostvaruju kroz audicije i manje nezavisne projekte, kao njihovi kolege diljem svijeta.

Izostanak nezavisne umjetničke scene

Time dolazimo do još jednog problema zbog kojega živimo u ovakvoj umjetničkoj pustoši posljednje desetljeće. Ne postojanje nezavisne umjetničke scene, to vrijedi za cijeli niz umjetničkih pravaca, ali kod audiovizualne industrije posebno je izražen taj problem. Neki će reći kako malo i neisplativo tržište generira takav problem, te kako bez državnog financiranja nitko ne bi mogao raditi. To je već poznato kukanje koje najviše dolazi od onih koji su naviše nalijepljeni na državnu sisu, no problem je rješiv i rješenje leži upravo u ideji manje države i poreznog rasterećenja. To ne znači kako bi financiranje kulture trebalo nestati, već to znači kako ne može jedino i isključivo egzistirati državno regulirana kultura, čiji čuvari kroz nju čuvaju svoje interese i guše svaku nezavisnu umjetničku inicijativu koja se ne slaže s njihovim ideološkim, financijskim ili bilo kojim drugim interesima.

Dakle, ako stvarno Čadež želi govoriti o problemu nezaposlenih umjetnika, prije nego krene pozivati na dodatne regulacije i zabrane, bilo bi dobro krenuti od trenutne, itekako regulirane državne kulturne politike.

Komentari