“Možete imati i rudnik zlata, ali ako se njime dobro ne upravlja, propast će”; Tom rečenicom je prije nešto više od pet godina čelni čovjek Janafa Dragan Kovačević odgovorio na kritike kako je tom kompanijom zbog monopolističke prirode njezina poslovanja lako upravljati. Povod za intervju bila je nagrada za menadžera godine u sektoru javnih poduzeća koju je Kovačeviću dodijelilo Hrvatsko udruženje menadžera i poduzetnika (HUM-CROMA).
Tijekom prva dva desetljeća hrvatskog kapitalizma nagrada CROMA-e stekla je svojevrsni status zlogukog proročanstva jer bi se u iznimno visokom postotku njezini laureati s vremenom pojavili na stranicama crne kronike. Možda i s tim na umu Dragan Kovačević dodjeli nagrade nije prisustvovao, no CROMA-ino prokletstvo svejedno ga je sustiglo.
Kakav će biti konačni epilog kvalifikacija koje USKOK-ovi istražitelji stavljaju na teret Kovačeviću sada je teško prognozirati, no u svakom slučaju to će biti novo poglavlje u bogatom životopisu čovjeka koji je karijeru izgradio na tromeđi politike, poduzetništva i akademije.
Kada bi ga pitali koji je od ta tri utjecaja bio najjači, sam Kovačević vjerojatno bi naglasio svoju znanstvenu karijeru, diplomu i doktorat na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu, pedesetak objavljenih stručnih i znanstvenih radova te pozicije u vodstvu strukovnih organizacija, poput člana Predsjedništva Hrvatskog društva ekonomista.
Lišen ideologije
Njegovi protivnici, kojih zasigurno ima, vjerojatno bi Kovačevića okarakterizirali kao čovjeka kojeg je oblikovala i stvorila politika i koji je profesionalni životopis izgradio na imenovanjima proizišlim iz političkih sinekura. Činjenica jest da je Kovačević posljednjih dvadeset godina proveo na visokim menadžerskim pozicijama u javnim institucijama i tvrtkama, od Agencije za nadzor mirovinskih fondova i osiguranja preko Zagrebačkog holdinga do Janafa. Ipak, možda bi najobjektivniji profil Dragana Kovačevića svrstao u kategoriju političkog poduzetnika – pragmatičnog operativca lišenog ideoloških skrupula.
Na političku i javnu scenu stupio je nakon trećesiječanjskih izbora kao jedan od mladih i perspektivnih SDP-ovih kadrova pa je nakon provedbe mirovinske reforme ustoličen na poziciju šefa HAGENA-e. U SDP-u se taj stranački uspon pripisivao Kovačevićevoj bliskosti s tadašnjim ministrom financija Matom Crkvencem, no u tom razdoblju uspostavit će i odnos s tadašnjim ministrom graditeljstva te prvim čovjekom Hrvatske narodne stranke Radimirom Čačićem.
Nekoliko godina poslije, nakon neuspješne kandidature za poziciju SDP-a, napustit će stranku te se pridružiti HNS-u, stranci koja po mnogočemu predstavlja njegov prirodni politički habitat. Preuzima vodstvo nad zagrebačkom organizacijom stranke, a onda vještom političkom trgovinom HNS-u priskrbljuje status “junior” partnera u Gradskoj skupštini i sebi poziciju u vrhu Zagrebačkog holdinga.
Tajna dugovječnosti
Nakon izbora 2011. isti model bit će primijenjen i na nacionalnoj razini pa će u sklopu Kukuriku koalicije HNS zagospodariti energetikom, a stranački dvojac Koračević-Kovačević zasjesti na čelo HEP-a i Janafa. Potonji se pokazao znatno dugovječniji. Pod njegovim je vodstvom Janaf iz godine u godinu bilježio izvrsne rezultate, iskorištavajući poziciju praktički jedinog opskrbnog pravca za rafinerije u regiji te strelovit rast potražnje za skladišnim kapacitetima koje je tvrtka počela povećavati još u mandatu Kovačevićeva prethodnika Ante Markova.
Kako je Janaf ipak državno poduzeće, dobri rezultati poslovanja sami po sebi nikad nisu garancija dugovječnosti njegovih menadžera, no Kovačević se tu pokazao spretnim navigatorom političkih promjena. Prvo se u raskolu HNS-a svrstao uz Vesnu Pusić i Ivana Vrdoljaka, protiv svog nekadašnjeg mentora Čačića, a potom preživio kratku Vladu Tomislava Karamarka i Mosta te opet dočekao povratak HNS-a u saborsku većinu i novi mandat u Janafu.
Usprkos nominalnom članstvu u HNS-u, tijekom proteklih godina pokazao se kao pouzdan provoditelj političko-ekonomskih operacija HDZ-ovih ministara. U procesu dokapitalizacije i privatizacije kutinske Petrokemije, primjerice, Janaf je sudjelovao ulaganjem od 50 milijuna kuna, iako nema jasnih interesa u biznisu proizvodnje mineralnih gnojiva.
A u fokusu javnog interesa našao se prije nekoliko mjeseci kad je u javnost procurio memorandum potpisan između Janafa i Ine, koji je omogućio transport nafte s hrvatskih polja na preradu u Mađarsku, čime je de facto zapečaćena sudbina Inine rafinerije u Sisku. U neformalnim razgovorima Kovačević je tada objašnjavao kako je to bila logična poslovna odluka. Moguće je da će to biti i njegova obrana od krimena za koji je osumnjičen.
Bilo kako bilo, rudnikom zlata odsad će upravljati netko drugi, piše Slobodna Dalmacija.
