Profesor i ravnatelj škole na Korčuli, Lovre Botica, svojim je promišljanjem o životu nakon korone izazvao brojne reakcije.
Evo teksta koji nas je sve zamislio:
“Živim u Hrvatskoj, u Srednjoj Dalmaciji, u Račišću na Korčuli. Otoku, koji je prije nekoliko desetljeća imao tri brodogradilišta ( Inkobrod, Radež, Greben), dvije vrlo uspješne pomorske firme ( Mediteranska plovidba, Dalmatinska plovidba), tri nadaleko poznate poljoprivredne zadruge (PZ Čara, PZ Jedinstvo Smokvica, PZ Blato), tvornicu ribe Jadranka Vela Luka, tvornicu trikotaže Trikop Blato, tvorničko postrojenje Karbon Zagreb, Specijalnu bolnica Kalos u Veloj Luci, dva najmodernija Doma zdravlja u Hrvatskoj, tri velike srednje škole s preko tisuću učenika te dvadesetak hotela kojima se u ljetnim mjesecima stvarao dodatni prihod.
Preko puta, na Pelješcu, a u istoj općini Korčula, bila je tu otkupna stanica PZ Partizanka iz Lovišta, odmaralište u Perni i Orebić koji je izrastao u pravi moderni gradić.
Danas smo ostali na ostacima ostataka, koji nisu samo posljedica rata. Štoviše, tek su u manjoj mjeri posljedica rata.
Ljudska gramzivost, lopovluk, korupcija i bezočna krađa doveli su moj otok ( a iste ili slične priče možemo naći u cijeloj Hrvatskoj) do razine na koj smo danas. Trgovinski lobi opuštošio je poljoprivredu, stočarstvo i ribarstvo, pljačkaška privatizacija uništila je industriju. Jedino što je na otoku raslo je broj apartmana. Dođite, vidite ovaj naš lipi kamen, lipo more i toplo Sunce, kao da ponavljamo, zatvorenih očiju i ušiju, brojeći nekad marke, sada eure, iznajmljujući vlastite krevete, lancune, kušine, lažno se smješkajući, služeći drugima zapravo…
I sve nam se svelo na to. Danas je djece tek 550 u našim srednjim školama, Mediteranske nema, Dalmatinske nema, Trikopa nema, Karbona nema, Partizanke nema, Inkobroda nema, Radeža i Grebena tek u tragovima. Jadranke nema… Ali ima zato apartmana… Koji će ovo ljeto biti prazni. Naš falši smajlić pretvorit će se u tužnu ikonu…
Zato je zadnji čas da oživimo poljoprivrednu proizvodnju i industrijsku proizvodnju i poništimo negativne učinke pljačkaške privatizacije devedesetih i početkom ovog stoljeća. Nacionalizacijom ako treba! Trgovinski lobi treba vratiti u okvire potrebnog. U redu je uvesti banane ili ananas, jabuke i krumpire nije normalno uvoziti. Ni kokošja jaja! Ni svinje, ni mlijeko! Ni pšenicu! Ova kriza je prilika. Prilika da se odreknemo trulog kapitalizma i da se okrenemo sami sebi. Svojoj proizvodnji, da jedemo svoj “kruv svagdanji” koji sami ispečemo!
Vrijeme je za novi socijalizam, očišćen od grešaka koje su nas skupo koštale. Nismo mi mala zemlja. Ja i danas nosim cipele iz Borova i odijelo iz Varteksa. I kravatu Croata… Okrenimo se sebi… Možemo mi to!”, napisao je profesor Botica.
