Nije lako definirati konzervativizam: riječ je o multidimenzionalnoj kategoriji čiji su zasebni dijelovi baštinici različitih tradicija i, samim time, ponekad suprotstavljenih vrijednosti. Konzervativizam je teško jednoznačno odrediti, ali opet – za svaki se idejni i ideološki fenomen lako može reći je li u skladu s konzervativizmom ili ne, piše Matija Štahan.
Konzervativizam, kako ga definira vjerojatno najznačajniji suvremeni konzervativni mislilac Roger Scruton, nije konkretna politička misao, već sustav vrijednosti. Lee Edwards je to sažeo u rečenici: “Konzervativizam nije ideologija, već filozofija“. A filozofija, možemo nadodati, utječe na čitav spektar ideologija. Konzervativizam, ustvrdio je i Russell Kirk, na kojega se po ovome pitanju vrijedi višekratno vraćati, nije ideologija niti religija – premda ima utjecaja na ideologije i religije, kao i one na njega – već je sustav mišljenja čije vrijednosti nisu onako jasno propisane kao što je to, primjerice, slučaj – koliko god i oni bili podložni stalnim interpretacijama i reinterpretacijama – sa Svetim Pismom ili Marxovim Kapitalom.
Mnogi bi konzervativizam poželjeli izjednačiti s nekoliko drugih kategorija i sintagmi koje vladaju na ideološkom bojnom polju: s desnicom, s nacionalizmom, pa i s fašizmom. U političkoj dimenziji, desnica je često duboko isprepletena s konzervativizmom, no to ne znači da je desnica uvijek izvedena iz konzervativizma ili da konzervativizam mora biti iskazan kroz mehanizam desnice. Prvu tvrdnju osporava upravo fašizam: on nije konzervativan, između ostaloga i zato što se bazira na kolektivizmu koji je stran svakom konzervativizmu, koji je na tome polju, po svojim ključnim tumačima poput Kirka ili Scrutona, znatno bliži klasičnom liberalizmu. Fašizam se udaljava od konzervativizma i po tome što – iako u svoj sustav doista inkorporira neke konzervativne elemente, poput tradicionalnog poimanja nacije – u bȋti traži isto što i komunizam: homo novusa, novoga čovjeka, ničeanskog nadčovjeka, nešto nalik onome što se danas manifestira u idealu posthumanizma. Fašizam je, kao i komunizam, zapravo progresivan. Konzervativizam ne može biti fašistoidan, osim ako ga se ne promatra iz toliko lijeve perspektive da se kapitalizam i fašizam i konzervativizam i liberalizam stapaju u jedan veliki spektar navodnoga fašizma. Nacionalizam je vrijednosno neutralna kategorija koja može postojati u suprotstavljenim kontekstima: s jedne strane, u fašizmu i nacionalsocijalizmu koji ga instrumentaliziraju za svoje ciljeve; s druge strane, u konzervativizmu, gdje eventualno može biti samo jednom dimenzijom konzervativne misli i prakse. Usto, nacionalizam je uži pojam od konzervativizma: svaki nacionalizam je na nekoj razini konzervativan, ali nije svaki konzervativizam nacionalistički. Pojmove treba pomno razlučivati.
Konzervativizam je u ljude ugrađen svojevrsnim automatizmom i predstavlja rezultat multimilenijskog brušenja vrijednosti na kojima počiva svaka, u našem slučaju zapadna civilizacija. Srž konzervativizma u stajanju je na ramenima divova, kako je to prvi naznačio Bernard iz Chartresa. Chesterton je tradiciju definirao kao “demokraciju mrtvih“, pišući kako oni koji vjeruju u neprekidan napredak i zastarjelost akumulirane mudrosti iz minulih vremena diskriminiraju mrtve na temelju svoje jedine prednosti, odnosno puke činjenice da su živi. Utemeljitelj modernog konzervativizma Edmund Burke društvo je definirao na sličan način, kao zajednicu koju čini partnerstvo mrtvih, živih i nerođenih. Roger Scruton se nadovezao na tu misao, zaključivši da odbacivanje običaja i institucija znači uspostaviti diktaturu sadašnjih članova društva nad onima koji su im prethodili, kao i onih koji će doći. Konzervativizam je, ukratko, sustav mišljenja koji vodi najviše računa i o mrtvima i o nerođenima.
Nadalje, vrijedi napomenuti kako se konzervativizmi razlikuju kroz vrijeme i prostor, od konteksta do konteksta: u Velikoj Britaniji ovaj pojam izaziva potpuno drukčije konotacije nego, na primjer, u Hrvatskoj – u britanskome slučaju, riječ je o povijesnoj političkoj stranci, u hrvatskoj revolucijama ispresijecanoj povijesti, konzervativnim se može označiti gotovo svaki svjetonazor suprotstavljen ljevici. Konzervativizam zato, kako to zaključuje i Scruton, nije monolitan sustav vrijednosti, nego načelo mišljenja. Dijalektika konzervativizma očituje se u činjenici da je u apsolutno svim okolnostima koje nude barem jednu alternativu svima odmah jasno koja je opcija u relativnom smislu progresivna, a koja konzervativna. Konzervativizam je često povezan s religijom, ali postoje i konzervativizmi utkani u same religije: suprotstavljene skupine unutar Katoličke crkve danas uvriježilo se nazivati tzv. “liberalima“ i tzv. “konzervativcima“. Konzervativizmi se međusobno razlikuju i na različitim razinama unutar istih država: američki konzervativizam u cjelini nije isto što i, primjerice, južnjački američki konzervativizam, jednako kao što i evangelički američki konzervativizam nije istovjetan katoličkome američkom konzervativizmu. Naposljetku, i u Sovjetskom su Savezu 1980-ih godina staromodne, doktrinarne komuniste mlađi i liberalniji komunisti nazivali “konzervativcima“.
Klasificirati se, proizlazi iz svega, može i različite tipove konzervativizma: ekonomski, politički, kulturni, religijski konzervativizmi svi su dio najšire pojmljena pojma konzervativizam, ali to ne znači da se navedene kategorije međusobno ne razlikuju, kao ni da nisu protkane unutarnjim proturječjima. Djelomice zahvaljujući svojoj neodređenosti, Scrutonovo viđenje konzervativizma možda je i najsveobuhvatnije. Sažeti ga se može u par točaka: prvo, nasljeđe naše civilizacije je pozitivno i treba ga nastaviti modificirati, a ne mijenjati iz korijena; drugo, institucije je teško graditi, ali lako ih je rušiti. Ono što, dakle, čini konzervativnu misao ponajprije je odnos prema tradiciji kao idejno-vrijednosnome bogatstvu očuvanom, pročišćenom i usavršenom kroz vjekove.
Nakon naglašavanja svega na što se konzervativizam ne može svesti, osvrnimo se na ono što konzervativizam jest, evocirajući neke njegove temeljne ideje na najpregledniji način, pomoću navođenja – i, dakako, interpretacije – deset konzervativnih načela iz pera Russella Kirka.
Prvo, konzervativac vjeruje da postoji trajni moralni poredak. On je jednako obvezujuć za sve, ne proizlazi iz čovjeka samog, iz ljudske savjesti ili nečega trećeg, nego je neizbježna datost. “Taj je poredak stvoren za čovjeka, a čovjek je stvoren za njega: ljudska je istina stalna, a moralne su istine trajne“, piše Kirk.
Drugo, konzervativac poštuje običaje, konvencije i kontinuitet. “Stari običaji omogućuju ljudima da žive zajedno u miru, razaratelji običaja uništavaju mnogo više nego što znaju ili namjeravaju. Kada uspješni revolucionari izbrišu stare običaje, ismiju stare konvencije i prekinu kontinuitet društvenih institucija – odmah otkriju nužnost uspostavljanja novih običaja, konvencija i kontinuiteta“, navodi Kirk. Konzervativac je, dakle, svjestan nužnosti postojanja hijerarhija i propisa; njihov cilj je učiniti ih što pravednijima, a ne poništiti ih, jer znaju da njihovo poništavanje vodi i do poništavanja civilizacije.
Treće, konzervativci vjeruju u ono što možemo nazvati načelom propisivanja. “Zbog toga konzervativci vrlo često ističu važnost provjerenog recepta“, piše Kirk. Upravo Scruton, kao vodeći filozof konzervativizma u naše doba, ističe kako je konzervativizam upravo zbog sklonosti držanja starih, provjerenih rješenja “dosadan ali istinit“, dok je progresivizam – “uzbudljiv no lažan“.
Četvrto, konzervativci se vode načelom razboritosti. Iz ovog načela logično proizlazi pitanje: što je razboritost i tko je definira? Kriterij razboritosti se, kao i u drugim točkama, ovdje uspostavlja na isti način kao i ini kriteriji svega vrijednoga u konzervativnom svjetonazoru – polaganim oblikovanjem i filtriranjem, vjekovima, u ljudskome hodu kroz povijest. “Iznenadne i oštre reforme opasne su kao i iznenadne i oštre kirurške operacije“, piše Kirk.
Peto, konzervativci paze na načelo raznolikosti. S time se mnogi, pogotovo neprijatelji konzervativne misli, ne bi mogli složiti. Suprotno stereotipima o konzervativnoj misli, ona drži do pluralizma svega što se danas želi relativizirati ili unificirati, od različitih kultura do spolnoga binarizma. Prošlostoljetni progresivistički totalitarizmi poput nacionalsocijalizma i komunizma bili su kolektivističke naravi. Konzervativizam odbija prisilan i umjetni multikulturalizam, kao i relativizaciju dvojnosti spolova, koja ispod privida pluralnosti rodnih identiteta zapravo donosi ideal bespolnosti. Konzervativna je misao oprečna libertarijanskoj kulturi instant-proizvoda koja pojedinca želi svesti isključivo na potrošača, kao i suvremenim identitetskim politikama u čije je temelje utkan redukcionizam po kojemu se svakovrsne manjine isključivo na temelju svojega manjinskog identiteta trebaju uklopiti u monolitne političko-ideološke kolektive. Konzervativizam podrazumijeva svijest o višedimenzionalnosti svake individue.
Šesto, konzervativce odgaja njihovo načelo neusavršivosti. “Konzervativci znaju da ljudska priroda nepopravljivo pati od određenih ozbiljnih nedostataka“, piše Kirk. Dakle, u ovoj točki riječ je o suprotnosti Rousseauovu uvjerenju o ljudima kao izvorno dobrim bićima koje kroz život iskvare institucije. Na Rousseauovo se viđenje nadovezuje pitanje: odakle institucijama moć kvarenja pojedinaca ako ih nisu utemeljili i programirali neki sasvim konkretni pojedinci? Kirk dalje piše: “S obzirom na to da je čovjek nesavršen, ne može se stvoriti savršen društveni poredak“. Ova tvrdnja nije usmjerena samo protiv utopijskih dvadesetostoljetnih totalitarizama, nego i protiv ideala samoregulirajućeg tržišta, neovisnog o moralu njegovih sudionika. Kirk dalje piše: “Zbog ljudske nemirnosti, čovječanstvo bi se pobunilo pod bilo kojom utopijanskom dominacijom. Tražiti utopiju znači završiti u katastrofi“. Koji je onda lijek? Vizija društva sukladna s Churchillovim viđenjem demokracije: traženje najmanje lošeg poretka, utemeljenog u aktualnim okolnostima, a ne u revolucionarnim prečacima do ostvarenja apstraktnih ideala.
Sedmo, konzervativci su uvjereni da su sloboda i privatno vlasništvo blisko povezani. “Odvojite“, piše Kirk, “vlasništvo od privatnog posjedovanja i Levijatan postaje gospodar svega“, pri čemu Levijatan označava sveproždiruću državu. Kirkova napomena kako su velike civilizacije izgrađene na temelju privatnoga vlasništva glavni je konzervativni kontraargument – barem u ekonomskom smislu – marksističkim sustavima kakvi su gospodarili polovicom svijeta kroz većinu 20. stoljeća.
Osmo, konzervativci podupiru dobrovoljne zajednice, baš kao što se protive prisilnu kolektivizmu. Ova točka uvelike je nalik prethodnoj, samo što se ne odnosi na pojedince, nego na manje zajednice te je utoliko povezana s načelom supsidijarnosti. Konzervativizam nije suprotstavljen bilo kakvome kolektivu: on je protiv nametnutog kolektiva i onoga kolektiva koji ne nudi alternativu. Drugim riječima, za slobodu izbora pripadanja i nepripadanja bilo kojemu kolektivu. Posebna prednost dana je lokalnim inicijativama. Tko usporedi društva u kojima inicijative dolaze s vrha pa naniže i društva u kojima je taj proces dijametralno suprotan, neće se uvjeriti samo o tome koja su pravednija, nego i koja su uspješnija.
Deveto, konzervativac shvaća potrebu za razboritim ograničenjem moći i ljudskih strasti. “Konzervativac“, piše Kirk, “nastoji ograničiti i uravnotežiti političku moć kako ne bi nastala ni anarhija ni tiranija“. Francuski i ruski revolucionari nastojali su ukinuti moć kao takvu, ističe Kirk. Međutim, moć ne može nestati, i ako nije raspoređena u okviru kontrolnih mehanizama poput, primjerice, trodiobe vlasti u skladu s Montesquieuvim načelima, ona pada u ruke onih koji su je često u iskušenju zloupotrijebiti. Od suvremenih mislilaca, Jordan Peterson izrazito elokventno na različite načine ponavlja jednu te istu, u srži konzervativnu postavku: moć, hijerarhija, vlast s jedne strane, ili veliki narativi, religijski sustavi, mitovi i arhetipski načini mišljenja, s druge strane, ne mogu se ukinuti; oni će uvijek isplivati u ovome ili u onom obliku. Ono što je, međutim, moguće jest napraviti povijesni skok unatrag i primitivizirati moć, hijerarhiju, vlast, velike narative, religijske sustave, mitove i arhetipske načine mišljenja – i upravo je ta opasnost jedan od glavnih argumenata konzervativizma protiv revolucionarnih mijena.
Deseto, misleći konzervativac shvaća da u snažnom društvu treba prepoznati i pomiriti trajnost i promjenu. Ova misao možda je i ključna za konzervativizam, jer relativizira sam naziv navedenog misaonog pravca. Naposljetku, konzervativizam se nikada ne javlja u čistome obliku posvemašnje težnje za očuvanjem staroga, nego se gotovo uvijek rađa u međuigri očuvanja onoga temeljnoga i, dakako, stvaranja novoga.
U ovoj točki potvrđuje se i ključna Scrutonova teza o konzervativizmu kao načinu mišljenja, a ne konkretnoj filozofiji. Koliko god to bilo banalno primijetiti, konzervativizam 21. stoljeća bi za konzervativizam 19. stoljeća bio nezamisliv progresivizam. Konzervativizam se prilagođava okolnostima zahvaljujući prevlasti Burkeova modela konzervativizma kao modificirajuće i fluidne kategorije, naspram modela Josepha de Maistrea, jednog od ključnih Burkeovih sljedbenika, koji je, međutim, zagovarao radikalniju okamenjenost otprije utemeljenih običaja. Tome je tako iz niza razloga; kako zbog političko-ideološkog i filozofskog razvoja, tako i zbog napretka tehnologije koja na njih sve više utječe. Tehnologija, naime, nije samo dodatak koji ni na koji način na ljudski život ne utječe; upravo suprotno, ona ga temeljito mijenja. Opasnosti od tehnologije, koje je primijetio još Martin Heidegger, ne rađaju se toliko iz humanizacije tehnologije, u smislu ophođenja s tehnologijom sukladno izvornim ljudskim potrebama, koliko iz tehnologizacije čovjeka. Drugim riječima, čovjek podvrgnut tehnici dodatno se otuđuje od vlastite naravi. Zahvaljujući njezinu razvoju, danas je moguće i doslovno primijeniti sintagmu “tehnologizacija čovjeka“ – upravo to ideal je transhumanizma.
Najveća prijetnja konzervativnoj misli danas su pokreti koji iz korijena nastoje izmijeniti ljudsku bȋt. Osnova konzervativnog pristupa ljudskoj naravi, koliko god ona bila otvorena međusobno isključujućim tumačenjima, podrazumijeva postojanje okvira unutar kojega se ljudska narav ostvaruje. Granice koje se nekoć željelo nadići metaforički – poput vizije “nadčovjeka“ Friedricha Nietzschea – sada se, između ostaloga zahvaljujući i tehnološkom napretku, želi nadići transhumanizmom i posthumanizmom, pa i transrodnom teorijom i praksom. Ekstremni oblici suvremenog progresivizma zamišljaju čovjeka stopljena s tehnologijom ili kiborga, koji nadilazi tradicionalnu podjelu na muško i žensko, a po želji utemeljenoj na vlastitu osjećaju i popratnih medicinsko-tehnoloških zahvata može i prividno promijeniti spol. Takve tendencije izravno se suprotstavljaju temeljnim zadanostima ljudskoga bića, koja se donedavno uopće ne bi moglo dovoditi u pitanje. Riječ je o postavkama prema kojima je čovjek organsko biće, dakle ne može živjeti u simbiozi s tehnologijom, koje je smrtno – dakle ne može pomoću tehnoloških dodataka zahvatiti besmrtnost – a od rođenja do smrti postoji u jednome od dva spola, u skladu s kojima je oblikovalo i svoj rodni identitet. Ključna promjena, međutim, danas je manje na osima organsko-anorgansko, smrtno-besmrtno i spolno-bespolno, a više na osi koja ih sve obuhvaća: od stvorenja, čovjek se sve više samopercipira stvoriteljem.
Pojedinačni utopizam takvoga tipa središnji je vid sveobuhvatna ovozemaljskog utopizma u hegelijanskom poimanju povijesti kao svrhovitog tijeka događaja – odatle i popularna sintagma “prava strana povijesti“ – koji će svoju kulminaciju doživjeti svojevrsnim rajem na zemlji, gdje će ljudi – kako Zmija sugerira Evi u Edenu – biti “poput bogova“, odnosno lišeni svih danosti koje neće proizlaziti iz njih samih te istodobno dovoljno moćni da sve što zamisle mogu i ostvariti. Konzervativac međutim, kako piše Kirk, ne djeluje u skladu s vjerom u mistični progres s velikim početnim slovom, svjestan da društvo, kada napreduje u određenim područjima – poput tehnologije – obično nazaduje u ostalima, primjerice u moralu. Istinski se raj, iz konzervativne perspektive, gubi ako ga se želi dobiti prije vremena, revolucionarnim putem. Društvo se ne može preko noći transformirati u utopiju. Sve smo bliže točki diskontinuiteta s ishodišnim vrijednostima civilizacije čije nasljeđe konzervativci žele očuvati. Stoga stupamo u doba u kojemu konzervativci više neće moći samo zagovarati blažu verziju promjene općih vrijednosti, kao što su mogli kroz dobar dio 20. stoljeća.
U tome smislu, konzervativizam 21. stoljeća pojačano upada u stanje paradoksa. Konzervativci sadašnjosti sve više ostaju bez onoga što bi (ili što su donedavno) željeli konzervirati. U vremenu smjene općekulturnih paradigmi, filozofija kolokvijalno prozvana postmodernom u spoju s novim oblicima duhovnosti ne potire samo monoteističke judeokršćanske vrijednosti na kojima je Zapad izgrađen, nego i prosvjetiteljsko nasljeđe koje ga je u posljednjih nekoliko stoljeća uvelike oblikovalo. Društveni i moralni normativi sve su udaljeniji od konzervativnih ideala, i nakon kratkoga vremena, a napose nakon što ostanu bez podrške “tihe većine”, konzervativci se više neće imati zašto nazivati konzervativcima.
Dio onih koji se danas samopoimaju konzervativcima poprimit će nove vrijednosti, a konzervativizam će za njih ostati tek prazna forma kojom će u potpunosti ovladati progresivni sadržaji. Oni drugi konzervativci postat će, jednom riječju, revolucionari. Ne nužno u smislu po kojemu je svaka revolucija zapečaćena krvlju svojih žrtava – a kasnije i pokretača – već u smislu njihove buduće društvene pozicije i utjecaja. Kao što je pojava vrijednosti koje zagovaraju i brane u povijesti predstavljala nešto istinski novo, posebice uzmemo li u obzir judeokršćanski zaokret od poganske teorije i prakse, nakon još jedne povijesno-paradigmatske smjene, zagovornici tradicionalnih vrijednosti zamijenit će mjesta sa svojim suparnicima. Progresivisti današnjice bit će konzervativci budućnosti; današnji konzervativci progresivisti su sutrašnjice, piše Matija Štahan za hkv.hr.
