Pulmolog Saša Srića, koji je radio u bolnici Dubrava na COVID odjelu, komentirao je epidemiološku situaciju rekavši da je pred nama ponovno prilično zahtjevno i opasno razdoblje.
Najviše ga zabrinjava to što dolaze sve mlađi pacijenti te dodaje da smo se previše opustili.
“Neodgovorno je ponašanje mladih, primjerice druženja na privatnim zabavama, što bih čak i kažnjavao, jer tu nije riječ o pravu na slobodu, i to zato što time ugrožavaju ne samo svoje živote nego i živote obitelji i bližnjih s kojima su u kontaktu. Pred nama je izazovan period i to ne govorim zbog plašenja, nego iznosim činjenične podatke. Sada dolaze sve mlađi pacijenti sa sve lošijom kliničkom slikom i to su mahom pacijenti bez komorbiditeta, kojima se klinički status pogoršava u nekoliko sati toliko da dolazi do urušavanja respiratornog sustava, neki, nažalost, završavaju i na respiratoru te umiru”, rekao je za Večernji list.
Istaknuo je da od samog početka pandemiju prati kao kliničar, prije svega internist i pulmolog.
“Od prvog dana pandemije uključen sam u ovu izazovnu problematiku radeći kontinuirano dva i pol mjeseca u objedinjenom Hitnom bolničkom prijmu KBC-a Zagreb na Rebru u periodu prvog i jedinog totalnog lockdowna u RH, susrećući se prvim slučajevima COVID infekcije pa potom i tri i pol mjeseca na poluintenzivnom odjelu COVID bolnice KB-a Dubrava te s pravom mogu reći da sam pozvan o ovoj temi puno toga reći. Eto, nažalost, predvidio sam sve scenarije, no ne pogađajući, nego noseći se stručnim znanjem i razgovarajući s vrsnim znanstvenicima i svojim prijateljima Ivanom Đikićem i Brankom Kolarićem te svojim profesorima Igorom Štagljarom i Zlatkom Trobonjačom i drugima”.
Dodao je kako ga, iako je po stajalištima vrlo liberalan u ovom slučaju, mnogi ističu kao radikalnog.
Obolijevaju pretežno mlađi ljudi
Zagovornik je strogih i restriktivnih mjera prije svega zato što su, uz masovno procjepljivanje kao svjetlo na kraju tunela, bitne epidemiološke mjere, “ali ne da bi se netko nad nama iživljavao, nego upravo zato što da se ovaj opasni virus širi kapljičnim putem i aerosolom, a velika okupljanja glavni su izvori zaraze”
I dalje smatra da je u listopadu trebao biti strogi trotjedni lockdown, baš kao što i sada kada buja treći val, u kojem prevladavaju novi sojevi. Kao rješenje vidi trotjedni lockdown uz paralelno masovno cijepljenje.
Istaknuo je da obolijevaju pretežno mlađi ljudi, a hospitalizirani su prosječne dobi od 45 do 60 godina. “Kod njih se naglo pogoršava respiratorni status pa smo, nažalost, svjedoci smrti 26-godišnje djevojke i toga da je 23-godišnji mladić bez komorbiditeta u KB-u Dubrava priključen na respirator”.
Opisao je iskustvo rada u covid bolnici Dubrava
“Radni dan započinjao je jutarnjim sastancima, izvješćima o stanju i slobodnim krevetima, prijamima i otpustima te, nažalost, o broju umrlih, koji je tada iz dana u dan bio zastrašujući. Potom bi počele vizite i pripreme uz svakodnevne šale i međusobno podizanje morala, a potom oblačenje u skafandere pa odlazak na COVID odjele, u kojima smo nerijetko boravili i do pet sati u komadu, vodeći brigu o pacijentima; od vizite i apliciranja terapije do reakcija na nagla pogoršanja i premještanja pacijenata u intenzivne jedinice, u kojima su mnogi završili na respiratoru”.
Kako je radio na tzv. ‘high flow’ odjelu, kako navodi, u hodu su stjecali znanja i vrlo brzo naučili raditi s vrijednim uređajem koji isporučuje velike protoke kisika, i do 60 litara i 100 posto, a pritom su pacijenti pri svijesti i mnogi su upravo tako spašeni.
“Nakon izlaska i presvlačenja, slijedio je kratak odmor uz ručak i ponovno međusobno ohrabrivanje pa komunikacija s obiteljima, koje smo redovito izvještavali o stanju njihovih najmilijih jer smo bili jedina spona između pacijenata i obitelji. Bilo je tu puno noćnih dežurstava, a iz iskustva mogu reći da su noći i rana jutra bili razdoblja kada bi se često pogoršalo stanje naših pacijenata. Vedar duh, jak adrenalin, pozitivna energija i zajedništvo nisu nas napuštali i to je bio pravi timski rad “, naglasio je.
Naglasio je i da je, koliko god bili naučeni na to da se nose sa smrću kao sastavnim dijelom života, a posebno svojeg poziva, bilo jako teških trenutaka.
“Iako sam po prirodi emotivac, ali i pozitivac, trenuci borbe pacijenata doslovce za svaki udah bili su izuzetno emotivno iscrpljujući za sve nas. Koliko je bilo veselja za svaki spašeni, toliko je bilo tuge za svaki izgubljeni život, jer ovakve smrti, u kojima se pacijenti guše pred vama, bilo je stresno gledati svima nama, a isto tako i priopćiti lošu vijest zabrinutim obiteljima, koje se uvijek drže za tračak nade i iščekuju dobru vijest…”.
Dodao je da su svakodnevno komunicirali s obiteljima, omogućavali videopozive, davali im vjeru i nadu.
