Slučaj Meggle nije ništa nova u hrvatskom mentalitetu

ilustracija

To što je u ovoj zemlji poduzetnička sloboda na niskoj razini zna svaki domaći i strani investitor koji je bilo kada u životu razmišljao o ulaganju u Hrvatsku.

Domaći radi pretjeranih tereta koji biznis u Hrvatskoj ima na svojim leđima, ali i postojano novih apetita interesnih grupacija koje taj biznis ima zadovoljiti, a strani zbog stalnih promjena pravila i već poslovične postojanosti cijele vojske administratora, koji izravno ili posredno, svakoga investitora smatraju bankomatom za zadovoljenje financijske održivosti vlastitog obiteljskog stabla, valjda do četvrte generacije.

Imali smo bezbroj primjera za to, od progona investitora za Golf na Srđu (najbogatijeg izraelskog poduzetnika), što će nas izgledno na arbitraži stajati poslovne štete i cijene kupljenog zemljišta, preko zaustavljanja izgradnji energana u hrvatskim pasivnim krajevima i arbitraža protiv stranih investitora s ciljem pokušaja otimanja vlasništva, pa sve do saborskih poziva za hapšenjem poduzetnika i zagovaranja otimanja jedinog brodogradilišta koji posluje u plusu.

Nisu tome „vične“ samo antisistemske stranke, postao je to dio mainstreama, pa čak i dio poduzetnika, ne samo financijera tih antisistemskih stranaka, nego i zagovornika sindikalizacije poduzetništva, u tome sudjeluje.



Najnoviji slučaj u kojem su neki saborski zastupnici iz vladajuće većine, jedan župan i jedan lokalni saborski zastupnik s nacionalnom prepoznatljivošću pokušali izvršiti pritisak da se ograniči poduzetnička sloboda stranom investitoru za odlaskom iz zemlje, nije zbog toga začudio nikoga od nas.

Dakako, radi se o slučaju Meggle, koji je priopćio kako svoju proizvodnju seli u susjedne zemlje, gdje im vlast osigurava infrastrukturu, niži porez na dobit i plaće te su to zemlje jeftinije radne snage. Razumljivo, politici, samo godinu dana prije lokalnih izbora u Osijeku, 160 djelatnika i njihovih obitelji legitimno su u fokusu, kao i nekoliko stotina kooperanata iz toga kraja.

Iako, ispravno detektiraju problem, hrvatski političari, jednostavno nemaju talent za ispravnim rješavanjem stvari na tržištu uokvirenom zagarantiranim ekonomskim i političkim slobodama.

Umjesto otvaranja dijaloga o tome kako rasteretiti osječku mliječnu industriju, kako bi ostala u Hrvatskoj, jer je važna za kooperante mljekare toga kraja, oni su se, podsvjesno uplašili za vlastite beneficije. Odakle u ova pretkrizna vremena njihove plaće, i plaće njihovih proračunskih interesnih grupacija, ako ovaj poduzetnik napusti Hrvatsku.

Počela je i prljava kampanja optuživanja Megglea za onečišćenje okoliša, sve u stilu kvartovskog p**dojalca, ako ne mogu ja, najbolje da je ogadim, pa da ne može ni drugdje. No, to je druga tema.
Dakle, umjesto da se nađe način da se snizi fiskalni i administrativni pritisak na industriju, barem na neko vrijeme, vrli se župan najavio kod CEO-a u Njemačkoj. Ne može to tako, veli on. Sve si zamišljam CEO-a Megglea u kojem je hrvatsko poslovanje sudjeluje sa statističkom greškom kako ¸ponovno i ponovno čita mail nekog zakašnjelog socijalista i umire od smijeha.

A Meggle je dugo i ostao, već gotovo desetljeće posluje s gubitkom,ne samo što posluje u zemlji gdje se pravila mijenjaju češće nego li Hefner priležnice i gdje se porez plaća u manjem obimu za uslugu država, a u većem za neodržive rashode proračuna, za koje je prošli saziv Vlade ustvrdio kako je 30 posto prevelika, no moramo „je brižljivo čuvati“, nego ima jaku i sveprisutnu konkurenciju, s kojom se teško nosi.

S druge strane, državna intervencija u Agrokor ga je također značajnije uzdrmala, zato što se Nijemci, čini se nisu snašli u hrvatskim dilovima za vjerovničkim stolovima, kako javnim, tako i onim drugima.

Naposljetku, valja konstatirati, cilj poslovanja je zarada i stvaranje dodane vrijednosti za dioničare i dionike, kako to Meggleu očito više nije moguće, u postojećim politekonomskim uvjetima, ali i mentalitetnom kontekstu, ta će se multinacionalna kompanija pridružiti cijeloj satniji sličnih kompanija za koju će vrijediti ABC (Anything But Croatia for investmets) te će svoju sreću potražiti pod političkim nazadnjacima, filo i protofašistima i ubojicama demokracije poput Orbanove Mađarske i Vučićeve Srbije.

Kad svi odu, a dominantni mentalitet simbioze prosječnog zaposlenog i rashodovne strane državnog proračuna postane neodrživ, moguće je kako će se netko sjetiti promjeniti institucionalni i mentalitetni pristup prema kapitalu u ovoj zemlji.

Nadam se ne prekasno, piše Ivan Brodić za blog.energypress.

Komentari