Nezavisni sindikat zaposlenih u srednjim školama Hrvatske i Sindikat hrvatskih učitelja smatraju da se prijedlogom izmjene zakona o prosvjetnoj inspekciji anonimne prijave prosvjetnoj inspekciji nisu potpuno ukinute.
Naime, članak 1. (kojim se mijenja članak 13. predmetnog Zakona) glasi:
(1) Ovlaštene službene osobe iz članka 12. ovog Zakona dužne su razmotriti podnesak pravne ili fizičke osobe koji se odnosi na nadzor iz nadležnosti prosvjetne inspekcije i procijeniti potrebu za
pokretanjem inspekcijskog postupka po službenoj dužnosti.
(2) Podneskom se smatra zaprimljena predstavka, prijava ili prigovor kojim se ukazuje na
postupanja protivna propisima iz djelokruga nadzora prosvjetne inspekcije, a u kojima su navedeni podaci o prijavitelju: ime i prezime, adresa stanovanja te podaci za kontakt, odnosno za pravnu osobu naziv, sjedište i potpis ovlaštene osobe, navode u priopćenju.
Tako se u Obrazloženju članka 1. Prijedloga Zakona o Izmjenama Zakona o prosvjetnoj inspekciji navodi da se članak 13. mijenja ‘kako bi se preciznije reguliralo postupanje ovlaštenih osoba po podnescima fizičkih i pravnih osoba’, odnosno jasnije se naznačuje samo po kakvim je podnescima prosvjetna inspekcija dužna postupati odnosno kada ih mora uzeti u razmatranje i kako bi podnositelj ‘ostvario pravo koje proizlazi iz zakona’.
No, u Obrazloženju je također navedeno kako je sve to ‘posebno potrebno razjasniti u svjetlu činjenice da podnositelji podneska, poznati ili nepoznati, nisu stranke u inspekcijskom postupku koji se pokreće po službenoj dužnosti’.
“Nastavno uz navedeno, postavlja se i pitanje zašto se sada službeno uvodi pojam nepoznatog podnositelja i kako uopće može postojati nepoznati podnositelj podneska kad podnesak mora imati podatke o podnositelju da bi se smatrao podneskom? Radi li se tu o pokušaju svjesne podvale resornog ministarstva ili samo o previdu u tekstu?”, ističu.
Dakle, nije novina to da podnositelji nisu stranke u postupku jer nisu niti bili, već to da se podnesak sada mora razmotriti kada je riječ o poznatom podnositelju iz čega indirektno proizlazi da se postupak također može pokrenuti po službenoj dužnosti i kada je riječ nepoznatom podnositelju jer nema odredbe koja to izričito zabranjuje.
Tako iz prijedloga Zakona proizlazi samo to da se eventualna prijava nepoznatog podnositelja neće smatrati podneskom i da prema njoj prosvjetna inspekcija nije dužna postupiti, no ne i da se prema njoj nužno neće postupati.
“Da se doista htjelo ukinuti anonimne prijave, trebalo je samo navesti da se podnesak koji nema podatke sadržane u članku 1. stavku 2. neće uzeti razmatranje, a ne da je prosvjetna inspekcija dužna uzeti u razmatranje podnesak koji sadrži podatke o podnositelju” smatraju.
Dakle, na velika se vrata najavljuje ukidanje anonimnih prijava, osim, naravno, ako je riječ
nepoznatom podnositelju temeljem čijeg se zahtjeva postupak očito može pokrenuti po službenoj dužnosti, a što je uostalom u praksi bilo moguće i do sada, dodaju.
Prema važećem Zakonu čelnik prosvjetne inspekcije dužan je razmotriti podnesak te procijeniti potrebu za pokretanje inspekcijskog postupka, u roku od 30 dana obavijestiti podnositelja o pokretanju postupka ili o nepostojanju uvjeta za to.
Temeljem prethodno navedenoga, a sukladno važećem članku 16.st.2. inspektor je dužan čuvati kao službenu tajnu identitet podnositelja podneska ako on to zatraži, no to nije bilo precizno razrađeno s aspekta odgovornosti inspektora i postojanja sankcija, a što nije učinjeno niti ovim prijedlogom izmjena.
Dakle, Zakon formalno niti do sada nije propisivao mogućnost postupanja po anonimnoj prijavi (odnosno podnošenje od strane nepoznatog podnositelja), dok je u Obrazloženju novog prijedloga Zakona po prvi puta taj pojam i službeno uveden.
Također, navedenim prijedlogom ne propisuju se nikakve prekršajne sankcije za povredu obveza iz predloženog članka 16., dok se takve povrede, primjerice, u slovenskom ‘Zakonu o šolski išpekciji’ smatraju teškom povredom obveze iz radnog odnosa koja za posljedicu ima izvanredni otkaz inspektora, a što je također bio jedan od naših prijedloga na radnoj skupini.
Nadalje, a nastavno na obavijest o nadogradnji e-Dnevnika ‘koja omogućuje djelatnicima Prosvjetne inspekcije MZO-a (štoviše, baš svim djelatnicima Prosvjetne inspekcije) uvid u razredne knjige bez da o tome obavijeste ravnatelje škole, a koja će se ‘funkcionalnost’ koristiti samo u iznimnim slučajevima kada bi najava umanjila učinkovitost nadzora’, ta je mogućnost očito dana sukladno članku 14. predmetnog Zakona.
No, taj je članak donesen prije samog uvođenja e-Dnevnika pa tako postupak prema tom članku nije preciziran, odnosno ne zna se pod kojim se uvjetima i iz kojih se razloga takav nadzor uopće može provoditi.
Time provođenje te ‘funkcionalnosti’ očito ostaje na slobodnoj procjeni inspektora što umanjuje transparentnost samog postupka. Također, a obzirom na sve ranije navedeno, otvara se i velika mogućnost zlouporabe jer anonimne prijave nisu u potpunosti ukinute pa se i taj postupak može pokrenuti po službenoj dužnosti temeljem prijave ‘nepoznatog podnositelja’ bez da je poznato pod kojim uvjetima i koja prava u tom slučaju ima osoba protiv koje se nadzor provodi.
“Zaključno, ovim izmjenama, namjerno ili slučajno, nisu riješena glavna pitanja koja je trebalo riješiti, a također ni problemi o kojima smo raspravljali na radnoj skupini”, poručuju.
Jedno od tih pitanja svakako je i članak 3. st. 2. predmetnog Zakona kojim je predviđeno da prosvjetna inspekcija provodi nadzor vezan i uz primjenu pravnih pravila kolektivnih ugovora kojima se zakonom ili drugim propisom daje pravo uređenja pitanja iz stavka 1. ovoga članka, odnosno pitanja koja se odnose na ostvarivanje prava i obveza iz radnog odnosa i vezana uz radni odnos, što propisuje i sam članak 192. Zakona o radu.
No, u praksi ostaje problem (ne)primjene te odredbe, na što uporno ukazujemo kao članovi radne skupine. Naime, stav prosvjetne inspekcije naveden u mnogim nalazima je taj da ‘zakon nije dopustio da se obveze školske ustanove pri postupku zasnivanja radnog odnosa proširuju ili mijenjaju kolektivnim ugovorom’, što je potpuno neutemeljeno jer Zakon o radu upravo daje tu mogućnost, kako je ranije navedeno.
Stoga bi ova pitanja trebalo preciznije urediti Zakonom jer je apsolutno neprihvatljivo da, u praksi, zbog povrede kolektivnog ugovora prosvjetna inspekcija ne postupa, a da se, u isto vrijeme, tužbom samo mogu tražiti ili naknada štete ili zaštita prava iz kolektivnog ugovora koja se primarno odnosi na obveznopravni dio Kolektivnih ugovora (trajanje, otkaz, tumačenje kolektivnog ugovora…) te zaštita sukladno Zakonu o obveznim odnosima, što sve ne predstavlja učinkovita pravna sredstva, zaključuju.
Obvezu kvalitetnog uređenja ovog pitanja nalaže i sama Konvencija 155 MOR-a koja propisuje da ‘provođenje zakona i propisa koji uređuju sigurnost, zaštitu na radu i radno okruženje mora biti osigurano kroz dostatan i primjeren sustav inspekcije’.
