Politička karijera Ruže Tomašić, zastupnice Hrvatske konzervativne stranke okrunjena je prošlog tjedna u Europskom parlamentu. Europska komisija odustala je od uredbe kojom bi se prepolovio ulov ribe u Jadranu – što bi osobito pogodilo hrvatsko ribarstvo i desetak tisuća radnih mjesta ovisnih o toj djelatnosti. Komisija je odustala ponajprije njenim naporima. Tomašić je tri godine u europarlamentu lobirala protiv te uredbe, postupno pridobivši na svoju stranu većinu zastupnika, koja je na kraju zaustavila namjeru iz Bruxellesa.
Najavili ste prepuštanje svog mjesta u Europskom parlamentu Ladislavu Ilčiću. Znači li to da će sredinom iduće godine vaša politička karijera biti završena?
Tražila sam mandat od birača da dovršim poslove vezane uz malu plavu ribu i dobila sam ga. Ta je priča za hrvatsko ribarstvo sada uspješno završena, štetnih kvota neće biti i ja sam svoje obećanje biračima ispunila. Moram privesti kraju još nekoliko manjih inicijativa u odborima za poljoprivredu i ribarstvo i to će biti to. Osvojila sam dva mandata u Saboru i tri u Europskom parlamentu, a da iza mene nisu stajale velike stranke ni bogati sponzori iz svijeta biznisa. Dala sam Hrvatskoj koliko sam mogla, moja politička karijera sredinom 2021. završava.
Kako tumačite činjenicu da dio javnosti u Hrvatskoj uporno ignorira vaše hrabro zauzimanje za javno dobro i da je više zabavljen vašim slikanjem s Velimirom Bujancem, ili time što ste se u mladosti u Kanadi slikali u ustaškoj uniformi? Je li vam zbog toga žao?
Žao mi je što se na takav način mlade odgovara od borbe za javno dobro. Šalje im se poruka da će sve što naprave biti ideološki obojeno i da će ih se, neovisno o tome koliko se davali zajednici, svrstavati u neku ladicu i na temelju toga pljuvati.
Biste li se danas ponovno slikali u toj uniformi?
To je bilo u Kanadi prije 40 godina. Nije mi žao jer su moji stradali od partizana, ali danas je ne bih nosila. Najžalosnije je što oni koji me za to prozivaju, nijednom riječju nisu komentirali kokarde i crvenu zvijezdu pod kojima su Hrvati u Hrvatskoj ubijani. To im ne smeta, a smeta im nešto što je bilo u Kanadi prije 40 godina. Licemjerno do Boga.
‘Trule jabuke na desnici’
Zašto je tzv. desnica u Hrvatskoj politički marginalizirana, čak i u HDZ-u? Ne čini li vam se da se desnica, pogotovo ona krajnja, previše bavi pitanjima iz prošlosti, a premalo je zanimaju egzistencijalna, socijalna i gospodarska pitanja koja danas muče hrvatski narod? Je li to jedan od razloga zašto ste se razišli s Hrvatskom strankom prava, u kojoj ste počeli političku karijeru?
Bez rješavanja važnih pitanja iz prošlosti nema mirne i prosperitetne budućnosti. Ne mislim da je problem u inzistiranju na rasvjetljavanju prošlih događaja ili komunističkog nasljeđa jer to je nužno da bismo konačno okrenuli novu stranicu. Desnicu se od osamostaljenja sustavno kontrolira i razbija, godinama se ubacuje kojekakve likove koji siju razdor i kompromitiraju taj dio spektra. Neki su se ljudi pokazali trulim jabukama, a imali su veliko povjerenje. Teško je uspjeti kad vas sabotiraju i iznutra i izvana. S HSP-om sam se razišla upravo zato što su zbog osobnih interesa narušeni interesi jedne, u to vrijeme snažne, političke opcije kojoj je narod vjerovao.
Neosporno je da politički pripadate suverenistima. Poznato je da suverenistički pokreti jačaju u cijeloj Europi, poglavito na desnoj strani političkog spektra, a djelomice i na lijevoj. Kako objašnjavate činjenicu da je tri desetljeća od osamostaljenja Hrvatske suverenizam za mnoge u našoj državi, čak i u vladajućim krugovima, postao sumnjivo htijenje?
Imam osjećaj da naša politička elita pati od kompleksa manje vrijednosti i silno želi biti prihvaćena kao jednako vrijedna na briselskim dvorima. Sve bi dali da ih tamo netko potapša po ramenu. Kad ste mali, onda vam lako prodaju utopiju i osjećaj pripadnosti nečem velikom. Velike su nacije i stare demokracije svjesne svoje važnosti i snage pa im je teže prodati priču da se za neko veće dobro trebaju odreći svog političkog utjecaja na kontinentu, nacionalnog identiteta i državnog suvereniteta. Hrvatska ima svoje mjesto u Europi, ona pripada Europi, ali ne na način da prestane biti država u pravom smislu te riječi. Naš je narod skupo platio slobodu i moramo je sačuvati. Nisu naši branitelji dali živote za geografski pojam Hrvatska, on je postojao i prije. Dali su živote za državu, da konačno sami upravljamo svojom sudbinom. Suradnja s drugima – apsolutno da, ali gubitak svih ključnih elemenata državnosti – ne, ne i ne!
Superdržava Europa je utopija
Mnogo puta ste rekli da se zalažete za decentralizaciju Europske unije i za veću ulogu nacionalnih država. Zašto mislite da je to potrebno?
Smatram da je Europa unutar sebe previše različita da bi mogla funkcionirati kao centralizirana federacija. To je utopija. Različite kulture, različiti razvojni putovi, jezične barijere, izostanak zajedničkog identiteta… To su vrlo velike prepreke za tu priču o Europi kao superdržavi. Na stranu to što ja takvo što ne bih podržala ni u kojem slučaju, ali treba biti realan pa reći da je to na ovom kontinentu neostvarivo i da se guranjem takvog jednog projekta stvara nestabilnost koju će naša djeca jednom u budućnosti možda skupo platiti. Dovoljno je pogledati sva relevantna istraživanja i vidjet ćete da čak ni skandinavske zemlje ne žele Sjedinjene Europske Države. Ljudi to ne žele i zato mislim da se moramo fokusirati na one stvari u kojima EU funkcionira i daje dodanu vrijednost, a koje su ljudima od životnog značaja.
Što će Hrvatska dobiti ulaskom u Schengensku zonu? Naime, ta zona, kao prostor slobodnog kretanja ljudi, faktično više ne postoji, jer su Njemačka, Austrija i mnoge druge zemlje vratile policijske preglede na granice, a neke države podigle su i bodljikavu žicu.
Za nas je važno biti dio Schengena zato što nas onda, kao državu s najduljom kopnenom granicom, nitko ne može ignorirati ili držati drugorazrednima u donošenju odluka o migracijskoj politici i sigurnosti na granicama. Schengen je jedan klub koji brani svoje interese kod pitanja migracija i zaštite granice, a mi si ne možemo dozvoliti da baš po tim pitanjima budemo gurnuti u stranu, jer smo prvi na udaru. Ali da Schengen kao takav ne funkcionira najbolje, to je isto činjenica.
Velik broj hrvatskih ekonomista i građana protivi se ulasku Hrvatske u eurozonu, ali njihov glas teško dopire u javnost. Nisu li hrvatske vlasti pretjerale, budući da se što brže i po svaku cijenu žele odreći nacionalne valute?
Ja sam svakako za kunu. Smatram da Hrvatska, između ostaloga, nije spremna na uvođenje eura i da ponovno, kao i kod pristupanja EU-u, srljamo u nešto bez prave javne rasprave. Jedna je od posljednjih stvari koje ću učiniti kao eurozastupnica upravo inzistiranje na toj raspravi, rekla je Tomašić za Novi list.
