Robin Harris britanski je povjesničar, publicist i autor koji je pišući knjigu o Dubrovniku zaljubio u Hrvatsku i njezine stanovnike da se ovdje i doselio i dobio državljanstvo.
Doktorirao je suvremenu povijest na Oxfordu, bio je posebni savjetnik britanske vlade i osobni savjetnik premijerke Velike Britanije Margaret Thatcher. Nakon preseljenja naučio je hrvatski jezik i uključio se u političke, društvene i povijesne rasprave u našem društvu, što je uzimajući u obzir količinu tih rasprava i nije bio veliki problem. U hrvatskim i stranim medijima kritizirao je vladu Johna Mayora koja je tijekom Domovinskog rata ostala u savezništvu s Beogradom nazivajući taj čin ‘najvećom greškom britanske vanjske politke’.
S gospodinom Harrisom za portal Otvoreno razgovarali smo o izborima u Republici Hrvatskoj, o problemima s kojim se Hrvatska suočava i o mogućim rješenjima. Harris smatra da je velik dio problema u Hrvatskoj rezultat socijalističkog nasljeđa.
Zanimljivo je da se i sama Velika Britanija suočavala s tim problemom, i to u periodu do dolaska premijerke Thatcher. Zato smo za početak Harrisa pitali da nam ispriča nešto o tom periodu britanske povijesti.
Često govorimo o socijalizmu u Jugoslaviji, ali možete nam vi nešto o tome kakav je život bio u socijalističkoj Britaniji?
Loš. Stvarno loš. Radi se o periodu od kasnih 60-ih kroz 70-e kada smo imali gotovo neprekinut niz laburističkih Vlada i propale konzervativne Vlade koje su srušili sindikati.
Sindikati su tada bili najjača politička sila u zemlji. Uz pomoć utjecaja na Laburističku stranku mogli kontrolirati nacionalnu politiku i provoditi program nacionalizacije, povećanje državne kontrole u gospodarstvu i slično. Isto tako su blokirali sve one reforme koje su bile nužne za gospodarski oporavak, poput rezanja javne potrošnje.
Snažne frakcije u Laburističkoj stranci imale su otvorene simpatije prema Sovjetskom savezu. Primjerice, zvali bi sovjetske političare na njihova okupljanja. Te frakcije su zagovarale zaista radikalan socijalistički program. To je bio period kad je i britansko članstvo u NATO-u bilo upitno.
“Mislim da je važno da se Hrvatska poveže za zemljama Višegradske skupine. Te zemlje se suprotstavljaju politici Francuske i Njemačke, a to je postepeno pretvaranje Europske unije u federalnu državu”, rekao je Harris.
Naravno, gospodarska situacija je bila izrazito loša. Inflacija je dosegla 25 posto. To je bio i period velikih nemira. Najgore je bilo od 1978. do 79. Tada je održan niz masovnih štrajkova. Sindikati su blokirali rad bolnica, skupljalo se smeće na ulicama, pojavili su se štakori. Zbog štrajkova nisu radile ni mrtvačnice pa nije bilo moguće pokopati mrtve.
To su zaista scene koje se poistovjećuju s trećim svijetom. U svakom slučaju to nije nešto na što je britanska javnost navikla. Zato je na sljedećim izborima pobijedila Margaret Thatcher.
Teško je poraziti socijalizam kada se ukorijeni
Takav program ljudi nisu podržavali. Čak ni obični članovi sindikata to nisu podržavali. Međutim, pitanje je bilo kako se tome suprotstaviti. Ljudi koji su bili uključeni u politiku su tada znali da taj problem treba riješiti, ali pitanje je bilo kako. Jedna varijanta je bila pregovarati sa sindikatima i s tim lijevim elementima. Problem u tome je što se oni nisu nikada držali dogovora.
Sve do dolaska Margaret Thatcher, Konzervativna stranka efektivno je odustala od te borbe. Ali Thatcher je našla model koji je bio uspješan. Umjesto da se otvoreno sukobi sa sindikatima, ona se zagovarala za liberalizaciju, za smanjivanje državne kontrole i uspostavu tržišnih mehanizama.
Isto tako je drastično smanjila emisiju novca, i na taj način riješila problem inflacije. Naravno, to je kao posljedicu imalo ekonomsku kontrakciju, ali je i prisililo sindikate da se suoče s realnosti. I većina njih je.
Socijalizam je u Velikoj Britaniji propao. Nije propao zato što je bio ugušen, nego je propao jer je po samoj svojoj prirodi propali sustav. On može trajati dok se resursi ne potroše, dok se gospodarstvo ne uništi i dok se ne dosegne granica ispod koje se ne može više ići.
Tada socijalizam nužno mora propasti. Međutim, vrlo je teško iskorijeniti socijalizam kada se već proširi u društvu, prije nego čitavo društvo dovede u propast.
I u Hrvatskoj imamo ekstremne lijeve kandidate na predsjedničkim izborima. Mislite li da je moguće da se scenarij kakav je bio u Velikoj Britaniji u budućnosti ponovi i u Hrvatskoj?
Ne mislim da ekstremno lijeve političke opcije imaju ikakvu šansu u Hrvatskoj. Zapravo, i krajnje lijeve i krajnje desne opcije sada mogu doći na vlast jedino ako se zaista dogodi neka velika kriza.
Međutim, opasnost od socijalizma dolazi s jedne druge strane. Političkoj klasi u Hrvatskoj odgovara socijalizam, i voljeli bi ga imati još malo više. Socijalizam političarima daje kontrolu i veliku moć koju oni tada mogu koristiti za ostvarivanje osobne dobiti.
I taj proces se po prirodi odvija polagano, ne nekakvim revolucionarnim prevratom. Mađarski marksisti su koristili izraz ‘rezanje kobasice’. To znači postepeni, polagani proces koncentriranja kontrole u rukama politike. Političari to žele, i mislim da u Hrvatskoj to mogu najlakše provesti kroz veliku koaliciju HDZ-a i SDP-a. Mislim da je to najveća opasnost.
“Premijer Andrej Plenković nerado govori o suverenosti. Mislim da Škoro razumije važnost te teme, i tu vidim kontinuitet između Škore i Franje Tuđmana”, kaže Harris.
Problem je taj što se javnost tome ne suprotstavlja dovoljno. Hrvatska javnost ne razumije da ih takav sustav čini siromašnijima, ne razumiju zašto je toliko teško dobiti nekakvu dozvolu ili potvrdu, zašto je toliko korupcije i zašto ljudi odlaze iz Hrvatske.
Od tu proizlazi opasnost od socijalizma u Hrvatskoj. Od političke klase koja želi kontrolu, i od javnosti koja im se ne suprotstavlja.
Mislite li da neki od sadašnjih predsjedničkih kandidata razumije taj problem?
Od istaknutijih kandidata, mislim da je to Miroslav Škoro. On govori o sustavnom problemu korupcije, o korumpiranim političkim klasama, o nasljeđu komunizma čije posljedice još trpimo.
Govori o tome da ne možemo jednostavno nastaviti po starom. Mislim da i Kolinda Grabar-Kitarović i Zoran Milanović uglavnom misle da stvari nisu tako loše, i da možemo nastaviti po starom.
Mislim da su oni zadovoljni sa sustavom kakav je. Možda bi Milanović da idemo malo više prema lijevim politikama, Kolinda Grabar-Kitarović možda malo više prema desnim, ali to je daleko od zaokreta koji je nužan.
Škoro razumije da Hrvatska ide u krivom smjeru. Mislim da je to ključno.
Neki kažu da Mislav Kolakušić predstavlja pravi zaokret. Što mislite o njegovom antikorupcijskom programu?
Policijska represija je svakako jedan dio rješenja. U određenim slučajevima može se opravdati stvaranje komisija s posebnim policijskim moćima, recimo u nekim gradovima gdje je korupcija zaista uzela maha. Tu postoji određena uloga središnje države.
Ali problem s koji se tada javlja je da se i ti koji provode represiju mogu naći u poziciji pogodnoj za korupciju. Postoji izreka “quis custodiet ipsos custodes”, ili “tko će čuvati čuvare”. Tko će kontrolirati one koji istražuju korupciju?
U Hrvatskoj je korupcija sustavni problem. Zato su jedino moguća sustavna rješenja, a to znači smanjivanje utjecaja i veličine države, i moći koju političari i državni službenici imaju nad običnim građanima.
Na taj način se eliminiraju prilike za korupciju, što je mnogo djelotvorniji pristup. Ne možemo očekivati da ćemo promijeniti ljudsku prirodu, ali možemo eliminirati priliku i iskušenje, barem do neke mjere.
Važnost suverenosti
Što mislite o odnosu Hrvatske i Europske unije? Postoji li dovoljna svijest o opasnosti sve većeg predavanja suverenosti Europskoj uniji?
Hrvatska nije u jednakoj poziciji kao Velika Britanija. Mislim da Hrvatska treba ostati u Europskoj uniji. Međutim, očuvanje suverenosti je izrazito važna tema.
Premijer Andrej Plenković nerado govori o suverenosti. Mislim da Škoro razumije važnost te teme, i tu vidim kontinuitet između Škore i Franje Tuđmana.
Ranije sam mislio da je Tuđman opsjednut suverenosti, ali sad mislim da se radilo o opravdanoj brizi.
Kada imate zemlju od četiri milijuna ljudi, i u kontekstu sve jačih sila koje zagovaraju europski federalizam, zaista je važno biti oprezan i ne predavati vlastitu suverenost olako.
Zato mislim da je važno da se Hrvatska poveže za zemljama Višegradske skupine. Te zemlje se suprotstavljaju politici Francuske i Njemačke, a to je postepeno pretvaranje Europske unije u federalnu državu.
Hrvatska svoju suverenost izborila ratom. Tada je izašla iz jedne federalne strukture, Jugoslavije. Zato je teško shvatiti zašto su je ljudi spremni tako olako predati.
Međutim, suverenost zahtjeva odgovornost. Ne možete se oslanjati da će netko drugi, poput Europske unije, riješiti sve vaše probleme.
