Ribić bijesan na ekonomista: Osim što ne razumije, gospodin Zgombić i izmišlja

Foto: Zeljko Puhovski / CROPIX

Šef Hrvatske matice sindikata Vilim Ribić poslao je propćenje u kojem napada poreznog stručnjaka Hrvoja Zgombića koji se usprotivio tvrdnjama da je smanjivanje plaća u javnom sektoru štetno za gospodarstvo pa i same poduzetnike.

Ribićevo priopćenje prenosimo u cijelosti.

“Čini se da je prespavao 11 godina”

“Neki mediji su objavili tekst gospodina Zgombića u kojem se on trudi prikazati lažnima tvrdnje sindikata o tome da je štetno za gospodarstvo pa i same poduzetnike smanjivanje plaća u javnom sektoru u ovom vremenu. Budući da to izvorno uopće nisu tvrdnje sindikata, već gotovo cijele kompetentne svjetske javnosti moramo se zapitati nije li gospodin Zgombić domaći genije ili je on tek porezni stručnjak koji ne razumije makroekonomske zakonitosti u uvjetima krize.

Čini se kao da je on prespavao 11 godina. Danas je Europa svjesna teških promašaja njenih ekonomskih politika u borbi s prošlom financijskom krizom. Amerika je postupala sasvim suprotno pa je izašla iz krize već u jesen 2010, dok je u Europi recesija postala depresija koja je trajala još pune četiri godina, a u Hrvatskoj i dulje. Nisam siguran niti da je on primijetio egzodus hrvatskog naroda, a još manje da je osvjestio uzrok toga, koji leži u nekoliko dugih godina ekonomskog zastoja, manjka radnih mjesta, usljed prokriznih ekonomskih mjera (austerity) tj. istovremenog smanjivanja javne potrošnje i povećanja poreza.

Zbog toga nikome danas u svijetu ne pada na pamet smanjivati javnu potrošnju i plaće u javnom sektoru. Danas čak i šefica MMF-a poručuje svima: ‘Trošite, trošite i samo trošite’ A to radi i Europska komisija i njena predsjednica. Lekciju su i u Hrvatskoj mnogi naučili osim Zgombića i svih onih zakovanih u neoliberalnim dogmama. Ne znam je li on to primijetio, ali protiv smanjenja javnih plaća govori čak i guverner HNB-a, zatim, Institut za javne financije te još predsjednik Republike i gotovo svi ozbiljni ekonomisti u zemlji kao što su Josip Tica, Boris Cota, Vladimir Čavrak, Ljubo Jurčić itd.

“Lažni poduzetnički proroci navodno brinu o radnicima”

Sve to Zgombiću nije važno pa povlači i drugi pištolj. On predlaže da se uzme od plaća javnih službi i plasira u neki drugi oblik potrošnje, npr. radnicima u privatnom sektoru, jer se time, kaže, neće smanjiti agregatna potražnja. Kaže, ako je dohodak neke godine 100, a 45 troši javni sektor, smanjimo mu potrošnju za 5 i to dajmo privatnom sektoru onda će agregatna potražnja ostati ista. Točno. Računski ili računovodstveno ispravno, ali danas nemamo problem preraspodjele. Nećemo preraspodjelom riješiti problem ove krize, već je problem da više nemamo 100 već 80 i da svim silama pa i zaduživanjem trebamo vratiti potražnju na 100. Dakle, ne treba smanjivati potražnju u javnom sektoru već povećati potražnju u privatnom, jer njegovim prijedlogom ostat ćemo i dalje na 80. O tome je danas u ekonomiji riječ.

A zašto onda porezni stručnjak zagovara preraspodjelu koja ne riješava krucijalni društveno-ekonomski problem. Zato jer je to egoistični interes klase u čije ime, a na čiju štetu u biti on govori. Naravno to je zapakirao u solidarnost i moralne razloge jer treba uzeti onima koji stoje bolje, a dati onima koji nemaju. Na prvi pogled zavodljivo i humano. Međutim, već na drugi pogled vidi se sva licemjernost takvog pristupa.

Do jučer je riječ solidarnost u većini glava bila sinonim za socijalizam i marksizam, do mjere da se u javnosti nije niti čula. Naglo je postala poželjna, kada su profiti poduzetničke klase dovedeni u pitanje. Sada lažni poduzetnički proroci navodno brinu o radnicima, baš kao što su to poduzetnici masovno činili svih ovih godina pa su se ti radnici od pretjerane brige morali masovno iseliti. Osim toga dobro zvuči vlastitim radnicima prodavati tezu da za njihov položaj nisu krivi sami poduzetnici, već javni sektor koji ne želi biti solidaran.

“Iza poziva na solidarnost krije se najobičnji profani interes poduzetničkog sloja s ciljem da najbogatiji ostanu jednako bogati”

Međutim, svi radnici u javnom sektoru dobro se sjećaju “poduzetničke solidarnosti“ u vrijeme borbe za pravedne plaće u javnom sektoru. Po poduzetničkim predstavnicima nikada za to nije bilo vrijeme. Bilo je to tako i jesenas u štrajku prosvjetara! Uvijek zastupaju tezu da javni sektor mora imati manje plaće jer nisu na tržištu pa nemaju rizika. Vidimo da sada, kada se javila loša sreća na tržištu, nisu spremni držati se iste logike o riziku, već trče u državne skute, kao u osiguravajuće društvo.

Iza poziva na solidarnost krije se najobičnji profani interes poduzetničkog sloja s ciljem da najbogatiji ostanu jednako bogati i u krizi, da se spašavaju prihodi iz rentne ekonomije i da se održi postojeća klijentelistička struktura gospodarstva u kojemu dio lošeg privatnog sektora preživljava osloncem na državu, koju toliko prezire. Nadalje, nije jasno zašto bi ljude koji gube posao u tržišnoj ekonomiji spašavali samo radnici koji rade u javnom sektoru, a ne i svi oni u gospodarstvu koji nisu u teškoćama. Čudno da porezni stručnjak o tome ništa ne govori.

Zgombićev prijedlog da se žrtvuju radnici koji sada rade u korist radnika, koji silom prilika ne rade, nije znak pravednosti, već je i ekonomski upitan. Svako smanjivanje plaća onima koji još imaju kapacitet za potrošnju, pa čak i sama najava, ima multiplikativno negativni ne samo ekonomski već i psihološki učinak (povećat će se granična sklonost štednji umjesto potrošnji) čak i kada se prebacuje drugim radnicima. Promijenit će se i struktura potrošnje od složenijih na jednostavnije proizvode pa će to naštetiti dijelu industrije koja proizvodi sofisticiranije proizvode.

“Javni sektor je sada upravo jedini koji održava državu, društvo i gospodarstvo”

Javni sektor je sada upravo jedini koji održava državu, društvo i gospodarstvo. U javnom sektoru rade ljudi koji daju sve od sebe u ovim okolnostima. Tko će se usuditi tim ljudima smanjivati plaće? Ako će se smanjivati samo jednima a ne i drugima koji će se kriterij uzeti? Ja ga ne vidim. Možda ga vidi porezni stručnjak (ali ne i makroekonomski).

Što on misli da o njegovom prijedlogu misle javni službenici kojima bi on smanjio plaću? Zar on misli da oni to jedva čekaju, ali im ne daju sindikalni čelnici?

Zna li on da u obiteljima nezaposlenih počesto jedan član radi u privatnom a drugi u javnom sektoru. Smanjenje plaće jednom od njih, ako je drugi nezaposlen znači dovesti mnoge obitelji u neodrživo stanje. Takvim postupkom smanjio bi se stupanj socijalne kohezije u društvu i povećala napetost u vrijeme kada su nam mir, pravednost i stabilnost presudni.

Samo ideologija kao lažna svijest ili socijalnopatološki egoizam može doći do zaključka da treba mrcvariti obitelji i ljude u uvjetima obilnih i jeftinih izvora za zaduživanje, i kada elementarna računica pokazuje da bi uštede uslijed smanjivanja plaća u javnom sektoru bile nesignifikante u odnosu na opseg zaduživanja, kao što pokazuje Institut za javne financije. U takvim uvjetima inzistiranje na smanjenju plaća djeluje kao otimanje i maltretiranje ljudi. To znači ponovno oslabiti kvalitetu javnog sektora (apatija i odlazak najboljih). Ali po Zgombiću to nije relevantno nacionalno pitanje.

“Javni sektor već daje doprinos radnicima iz privatnog”

Javni sektor već daje doprinos radnicima iz privatnog. Naime, javni dug koji će sada nastati radi pomoći poduzećima vraćat će svi građani, a po svemu sudeći najveći teret past će na državu i proračun. Po kojoj logici oni to trebaju plaćati dva puta. Čak i kada to postane imperativ, kada država nije više u stanju financirati spašavanje gospodarstva javni službenici neće dati niti kune, ako pri tome oni koji imaju previše ne sudjeluju u solidarnim naporima cijelog društva. Nismo primijetili smanjenje voznog parka u poduzetničkoj strukturi. Bugarski predsjednik Vlade poručio je poduzetnicima da mu ne dolaze na oči sa zahtjevima o pomoći, dok ne prodaju svoji vozni park luksuznih automobila. Naš se predsjednik Vlade savio pod populizmom neupućenih galamdžija iz najmanje produktivnog dijela poduzetništva.

Treći je Zgombićev prijedlog da se se smanje porezi gospodarstvu na temelju smanjenja plaća u javnom sektoru. Prvo, učinak bi bio minoran, a drugo, u borbi protiv krize smanjenje poreza ima manje efekte nego isplata plaća.

“Suluda je teza da privatni sektor financira javni”

Sav taj misaoni galimatijaš pokušava naći moralno opravdanje u suludoj tezi da privatni sektor financira javni sektor. Onaj koji to govori ne govori o suštini stvari, već o tehničkom aspektu, odnosno kolanju novca. Novac u većini čak niti ne kola iz privatnog u javni, već iz potrošnje u javni sektor, a potrošnju dominantno stvaraju potrošači kao građani, a ne kao radnici javnog i privatnog sektora. Međutim, bitno je nešto drugo. Zgombić je sveo problem na kolanje novca, a ne na razmjenu vrijednosti svačijeg rada. Kao što bi rekao Krugman, ekonomisti često znaju cijenu svačega a vrijednost ničega. Društvo je organska cjelina u kojoj kola proizvodna vrijednost prema javnim dobrima i vrijednost javnih dobara prema svim sektorima društva. Kada ne bi bilo novca to bi se vidjelo jasnije, jer bi za kardiologovu operaciju netko dao, npr. tri frižidera. Proizvodni sektor proizvodi proizvodna dobra, dok javni sektor proizvodi javna dobra ili usluge. Dakle, nitko nikoga ne financira, već oba sektora jedan drugoga podupiru i oba su vitalna za funkcioniranje društva. Glupost koja glasi „Nula prihoda, nula davanja“, bi trebala imati nadopunu. „Nula prihoda, nula davanja, ali i nula usluge vatrogasca ili policajca kada poduzetniku gori tvornica ili ga netko pljačka“.

I na koncu završavam s osvrtom na još jednu glupost, koja glasi, da su sindikati spriječili otpuštanje suvišnih radnika i da su krivi što je zaposleno 11 tisuća ljudi u javnom sektoru od 2008. godine do 2013. godine. Budući da ja o tome ništa ne znam, molim da mi to gospodin Zgombić dokumentira, jer tvrdim da je to laž. Zapošljavanje i otpuštanje u javnim službama provodi država, što kod nas znači politika, pa bi u vezi nezadovoljstva po tim pitanjima g. Zgombić trebao pokucati na druga vrata na koja sindikati već jako dugo kucaju bez uspjeha. Sindikati mogu izreći svoje mišljenje, ali nemaju instrumente da spriječe odluku politike. Dakle, osim što ne razumije, gospodin Zgombić i izmišlja.”, stoji u Ribićevom priopćenju.

Komentari