Dugogodišnja radnica u sustavu socijalne skrbi psihologica Valerija Kanđera objavila je status, koji se dijeli društvenim mrežama, a u kojemu opisuje probleme s kojima se svakodnevno nosi.
Status prenosimo u cijelosti:
“Danas bih kriknula! Stotinu misli i rečenica prolazi mi glavom, a sve stanu samo u jedno, u krik. Kriknula bih kao mama, kao psiholog, kao netko tko više od tri desetljeća radi u sustavu socijalne skrbi. Visokokonfliktni razvodi, sebično i manipulativno roditeljstvo, zanemarujuće i zlostavljajuće ponašanje roditelja desetljećima su moja svakodnevica. Odgovorno, njegujuće i brižno roditeljstvo također. Radim savjesno i s punom odgovornošću, radim odlučno i ne tražim da drugi donose moje odluke, svoje nalaze i prijedloge sudu potpisujem i zastupam kadgod i gdjegod je to potrebno, ne bojim se prijetnji korisnika ni pritiska odvjetnika, ne ustručavam se argumentirano donositi i najteže odluke, okružena sam kolegicama i kolegama među kojima većina postupa jednako.
Doslovno cjeloživotno učim, a u prilici sam i studentima prenositi svoje iskustvo iz prakse i zajedno s njima istraživati načine kako osigurati najbolju podršku onima koji se sami ne mogu zaštititi, a pri tom ne sagorjeti i očuvati vlastito mentalno zdravlje na svakodnevno preplavljujućem, a neprepoznatom i neuvažavanom radnom mjestu. Jedine su mi mjere rada stalno stručno usavršavanje i vlastita savjest.
Svatko tko radi, može i smije pogriješiti. No, svaki propust ili pogreška psihologa ili stručnjaka drugog profila u sustavu socijalne skrbi, može rezultirati jednako tragičnim ishodom kao kada kirurg skalpel pomakne milimetar u krivom smjeru. Ipak, nisam primijetila da bi pojedinci (društvene mreže, medijski nastupi) ikada sebi uzeli za pravo reći kako bi kirurg trebao operirati ili da su liječnici uhljebi, neradnici i društveni korov. Ne primjećujem da osobe drugih zanimanja određuju što bi i kako trebali raditi odgojitelji u vrtićima, učitelji u školama, sveučilišni profesori ili arhitekti na svojim radnim mjestima.
‘Nijedna obiteljska situacija nije identična drugoj’
No, kada je riječ o sustavu socijalne skrbi, svatko si daje za pravo reći što bi i kada trebalo učiniti, kada stručni tim oduzima dijete majci manipulativnog ponašanja i predaje ocu, cijela je zemlja na nogama i ‘štiti majčinstvo’, kada se izdvaja dijete iz obitelji, to je otimačina dobrim roditeljima ne bi li dijete ‘prodali’ posvojiteljima, kada se roditeljima pomaže kroz izrečene mjere za zaštitu prava i dobrobiti djeteta, to je sigurno pogrešno, dijete im je odmah trebalo oduzeti. Riječ je iznimno složenoj problematici, a nijedna obiteljska situacija nije identična drugoj. I sve karike u lancu, kako unutar stručnog tima Centra tako i u međuresornoj suradnji moraju biti funkcionalne, u protivnom događaju se propusti na štetu djece koji mogu završiti tragično. Dok promišljam o svom svakodnevnom radu, nameće mi se čitav set pitanja.
Postavljaju se brojna pitanja
Zašto se odluka o oduzimanju prava roditeljima na život s djetetom koju je inicirao stručni tim Centra ili postupak lišenja prava na roditeljsku skrb, na sudu ne donosi godinama? Zašto razvod braka traje i do pet godina? Zašto odluku o privremenoj mjeri koju po zakonu treba donijeti unutar tri mjeseca, pojedini suci ne donose duže od godinu dana? Zašto prijedlog stručnog tima da se provede vještačenje roditelja na okolnost podobnosti za roditeljsku skrb Centar najčešće ne želi odobriti jer previše košta? Zašto pojedine ustanove ili pojedinci pišu nalaz u skladu s očekivanjem roditelja koji je doveo dijete iako svi objektivni parametri ukazuju suprotno?
Zašto pedijatrica nije Centru prijavila pet vaginalnih infekcija djevojčice od pet godina sve do trenutka dok stručni tim Centra nije postavio sumnju, a kasnije se i dokazalo seksualno zlostavljanje? Zašto liječnica obiteljske medicine ne prijavljuje sumnju da su modrice na licu njezine pacijentice izazvane udarcima, a ne slučajnom nezgodom? Zašto pedijatar nije obavijestio Centar da dijete nije redovito procijepljeno? Zašto Gradski ured za obrazovanje nije obavijestio Centar da dijete nije redovito upisano u osnovnu školu? Zašto za smještaj djeteta država ustanovi mjesečno izdvaja iznos od pet tisuća kuna, a udomiteljskoj obitelji dvije tisuće? Zašto Centar koji pokriva područje od 242 km2 s više od 50 stručnih radnika za terenske izvide raspolaže jednim službenim vozilom?.
Zašto se za komentar o problemima u zdravstvu pitaju stručnjaci s područja zdravstva, o problemima u pravosuđu stručnjaci za pravnu problematiku, o problemima u školstvu stručnjaci profesorske struke ili u građevinarstvu, građevinare, a o problemima u sustavu socijalne skrbi pita se te iste, a ne socijalne radnike i psihologe koji su desetljećima u izravnom radu s korisnicima socijalne skrbi? Zašto ideje za rješavanje problema u socijalnoj skrbi iznalaze udruge građana koje problematiku najčešće razumiju površno i subjektivno, a ne oni koji su na tom polju stručni i iskusni?
‘Sustav tone desetljećima’
“Sustav socijalne skrbi tone desetljećima, a tone otkad je ukinut Zavod za socijalnu zaštitu koji se primarno bavio unaprjeđenjem stručnog rada u vrijeme kada je resorno ministarstvo bilo u glavnom gradu tadašnje države. Nedavno je ponovno osnovan Zavod sastavljen uglavnom od zaposlenika premještenih iz ministarstva, a njegova je uloga stručnim radnicima Centara još uvijek nepoznanica. Čujem da će se sada osnovati i neko novo povjerenstvo kao i Akademija socijalne skrbi pa mi se javlja strepnja da će to biti još jedno mjesto za dodatnu zaradu znalaca koji jedva da su ikada radili u praksi.
“Unazad trideset godina ministarstvo koje se bavi problematikom socijalne skrbi funkcioniralo je u sklopu ministarstva zdravstva, ministarstva rada ili samostalno, na vlasti su se izmjenjivali HDZ i SDP, ponašali su se kao da prije njih ničega dobrog nije bilo, mijenjali su zakon o socijalnoj skrbi i obiteljski zakon na način da je svaki sljedeći bio sve lošiji, a pri njegovom tumačenju pravnici se hvataju za glavu. Koliko je novca pokradeno za tzv. reforme znaju samo oni koji su se tim istim novcem okoristili. Ministri su bili – filozof, veterinar, liječnik, politologinja, psiholog/časna sestra, pedagoginja, a vala i socijalna radnica – svi kao da su se nadmetali tko će socijalnoj skrbi biti zločestija maćeha, a njima uz bok često su bili i razni zamjenici, glavni tajnici, načelnici sektora, odjela, odsjeka. Što iz toga zaključiti?
Nameće mi se zaključak da je nedostajalo stručnog i praktičnog znanja i da nikome nije stalo da se sustav socijalne skrbi suvislo reformira i dovede u red, uvodile su se besmislene kvazireforme tek da svatko od njih svoj jadni pečat ostavi, bilo je tek bitno da njime na svim razinama rukovode podobni, a ne sposobni, da se u ministarstvu zaposle pojedinci na nedefiniranim radnim mjestima, da se u ustanovama socijalne skrbi, osobito na rukovodećim ali i drugim radnim mjestima, zapošljavaju ljudi po stranačkoj i koruptivnoj liniji.
Sada imamo to što imamo – rad u nemogućim uvjetima u većini centara za socijalnu skrb, osrednje zakone, otežanu suradnju sa suradnim ustanovama, neambiciozne, izmorene, nezadovoljne, podcijenjene i potplaćene zaposlenike koji tu i tamo na kapaljku dobivaju edukacije, zaposlenike kojima zbog silnih tablica, protokola i obveze administriranja korisnik ne stigne biti u prvom planu.
‘Digne se prašina pa karavana prođe i ode’
Posljedično, u zemlji koja potrebitih ima sve više, ti isti korisnici, baš poput zaposlenika, osjećaju se usamljeni, neshvaćeni, nepodržani, obespravljeni. S vremena na vrijeme, na jednoj i na drugoj strani nažalost brojimo mrtve, događaju se tragedije u vezi s kojima mediji i uglavnom neupućeni građani prozivaju i pametuju, kritiziraju, vrijeđaju i prijete, s vremena na vrijeme celebritiji okupljaju građane sa zahtjevima za rješavanje pojedine problematike u sustavu, digne se prašina pa karavana prođe i ode. I sve ispočetka.
Presudnim mi se čini to hoće li sustavom socijalne skrbi rukovoditi osobe koje su zaista stručne, iskusne, odgovorne, dosljedne, predane, voljne odlučno raditi na suštinskim promjenama, hoće li se iz sustava na svim razinama udaljiti uhljebljeni, neodgovorni, nemarni, nesposobni, hoće li se odlučno prionuti poboljšanju uvjeta rada jednako važnim zaposlenicima i korisnicima, hoće li zakone pisati sposobni ili politički probojni, hoće li se za sustav socijalne skrbi izdvajati optimalna sredstva i onda pomno pratiti u što se ulažu.
‘Koliko je odobreno novog zapošljavanja u centrima za socijalnu skrb, koliko im je i kakvih edukacija omogućeno?’
No, kolikogod sustav socijalne skrbi bio kvalitetan i kolikogod se stručno i predano radilo, a nadam se da će jednom biti baš tako, uvijek će biti nesretnih, neodgovornih, psihički nestabilnih ljudi i nije moguće sve obiteljske nesreće spriječiti, ali moguće je i jedino ispravno – raditi stručno, savjesno i odgovorno, mogućnost propusta svesti na minimum. U zadnjih godinu dana nasilje u obitelji poraslo je, kažu, za oko 40 posto. U zadnjih deset godina koliko je odobreno novog zapošljavanja u centrima za socijalnu skrb, koliko im je i kakvih edukacija omogućeno?
Danas bih kriknula jer je jedna majušna djevojčica trpjela nezamislivu patnju koju je, po svemu što znamo, bilo moguće spriječiti. Danas bih kriknula jer su povjerenje jedne malene djevojčice iznevjerili oni koji su je jedini mogli zaštiti. Danas bih kriknula jer sam dio sustava koji ne mogu mijenjati usprkos svemu što znam i na što se trudim ukazati otkada prepoznajem njegove ozbiljne manjkavosti. Danas bih kriknula jer se osjećam suodgovorna za bol i smrt nedužne, nasmijane dvoipolgodišnje curice koja je trebala biti nečija maza, miljenica, ponos.
Danas bih kriknula jer znam da možemo bolje, a osjećam se bespomoćno. Danas bih kriknula jer ne znam kamo bi trebao doseći moj krik da bi sustav socijalne skrbi, ali i svi suradni sustavi ostvarili pretpostavke da djevojčice i dječaci nekompetentnih roditelja budu prepoznati i zaštićeni, da zaista budu ono jedino što trebaju biti – nečije maze. A kakva korist od napisa na fejsu? Možda će mi biti samo malo lakše. Ili neće ni to. Ostajem pognutog lica pred licem ugasle djevočice, napisala je na Facebooku.
