“Znanstveno utemeljena činjenica, da su Bunjevci integralni i sastavni dio suvremene hrvatske nacije, snažno i na različite načine počela se opetovano nijekati u Republici Srbiji koncem osamdesetih godina XX. stoljeća, s ciljem da se razori integracijski potencijal hrvatske zajednice i da se umjetnom podjelom izvana naruši kohezijski temelj ovdašnjih Hrvata”, rekao je Tomislav Žigmanov u jednom razgovoru za Direktno.
Ipak, tzv. Bunjevačko pitanje nije problem koji se pojavio tek odnedavno. Procesi stvaranja zasebnog bunjevačkog subjektiviteta, istaknuo je Žigmanov, tijekom 80-ih godina XX. stoljeća revitalizirani i osnaženi, a uobličavali su se osmišljavanjem i iniciranjem od strane državnih institucija Republike Srbije te, uz podršku nekoliko desetaka Hrvata koji su se počeli izjašnjavati samo Bunjevcima, opetovanim realiziranjem projekta izgradnje tzv. bunjevačke nacije. Naime, pojedini Bunjevci, iako negiraju pripadnost hrvatskom narodu, imaju državljanstvo Republike Hrvatske. Dakle, nameće se vrlo jednostavno pitanje, ako Bunjevci niječu hrvatski identitet, kako je moguće da imaju hrvatsko državljanstvo i hrvatske putovnice?
Ova tema zaintrigirala je brojne znanstvene institucije u Hrvatskoj, kao i političare koji su stali u zaštitu hrvatskog kulturnog identiteta. Jedan od njih je i zastupnik Marijan Pavliček (HS) koji je odmah po donošenju osudio odluku skupštine Subotice o pokretanju procedure da se bunjevački jezik uvede kao službeni u tom gradu, a spomenutu temu komentirao je i za portal Direktno.
Službena politika Beograda, smatra Pavliček, na sve moguće načine pokušava umanjiti i rascijepati hrvatsko nacionalno biće u Vojvodini, bili oni Bunjevci, Šokci ili pak Hrvati i tako “umjetno” stvoriti što manji broj Hrvata u Republici Srbiji.
“S jedne strane, to se donekle čak može i opravdati jer se ljudi jednostavno boje izjasniti kao Hrvati, a smatram da je prošlo dovoljno vremena od Domovinskog rata i da hrvatska država mora jasno i glasno dati do znanja ljudima koji žele hrvatsko državljanstvo s područja Vojvodine da moraju biti aktivni u hrvatskim ustanovama da bi dobili hrvatsko državljanstvo. Ukratko, Hrvatska bi trebala imati stroža i rigoroznija pravila za davanje hrvatskog državljanstva pojedincima te da bi jedan od uvjeta, osim dokazivanja hrvatskog podrijetla, trebala biti i njihova aktivnost u različitim institucijama što je zaista bitno u Vojvodini gdje je jedna specifična situacija. Naime ovdje pojedinci hrvatske dokumente koriste isključivo samo kako bi, bez ikakvih problema, mogli putovati po zemljama Europske unije, a s druge strane se i dalje deklariraju samo kao Bunjevci i to pravi ogromnu štetu hrvatskoj zajednici u Vojvodini”, istaknuo je Pavliček i dodao:
“Prije svega treba napraviti detaljan plan kako i na koji način izdavati hrvatsko državljanstvo pojedincima na području Vojvodine. S druge pak strane, mislim da hrvatska država mora bilateralno iznći rješenje da se Bunjevci ne mogu deklarirati kao zasebna nacija. Naime, Bunjevci su u Mađarskoj – Hrvati, ukratko u svim državama gdje se izjašnjavaju kao Bunjevci, svugdje se pišu kao Hrvati – osim na području Vojvodine”.
‘Službeni Beograd pokušava oslabjeti hrvatsku zajednicu u Vojvodini’
Još prošle godine pisali smo o uvođenju u uporabu bunjevačkog jezika u Vojvodini kada je bunjevačka ikavica proglašena službenim, nehrvatskim jezikom grada Subotice. Vodstvo hrvatske manjine taj događaj ocijenilo je prijelomnom točkom državnog intervencionizma u identitetskom sporu o pripadnosti bačkih Bunjevaca. Toj odluci su se suprotstavljale sve institucije i organizacije hrvatske manjine u Srbiji, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, kao i druge hrvatske znanstvene institucije, te Ministarstvo europskih i vanjskih poslova RH koje u tim povodom Srbiji uputilo dvije prosvjedne note.
“To je nažalost samo još jedna u nizu politika službenog Beograda jer je to uvedeno pod patronom Srpske napredne stranke koja je u vlasti u Subotici. To je kao da se u Hrvatskoj uvede vlaški jezik na područjima gdje žive pripadnici srpske nacionalne manjine na području Like, Banovine, Dalmatinske zagore, da bi se izbjegao srpski jezik. To je jednostavno neprihvatljivo. Isto tako, nikada bunjevački jezik nije postojao kao zaseban i mislim da je to stvar u kojoj se slažu i hrvatski i srpski akademici. Nažalost, to je samo jedan od načina na koji službeni Beograd pokušava oslabjeti hrvatsku zajednicu u Vojvodini”, zaključio je Pavliček.
