Otkriveni novi detalji o obranji Jadrana: JNA se povukla nakon što je izgubila brod od torpeda iz kućne radinosti

Brod Hrvatske ratne mornarice Šolta, nekadašnji Mukos

Četrnaestog studenoga 1991, u večernjim satima, oglašena je uzbuna i stupilo je na snagu zamračenje. Zavijalo je u Splitu i Trogiru, tresla su se od straha Kaštela i trogirska Zagora; navodno je neki brod potopljen, neprijateljski, između Šolte i Brača, usred blokade Jadrana plovilima JNA.

Tek tri dana kasnije, sedamnaestog studenoga 1991., u Slobodnoj Dalmaciji je osvanula vijest koja je samo donekle široj javnosti demistificirala razlog za uzbunu.

“Dobrovoljci Hrvatske ratne mornarice doteglili su u jednu uvalu na širem splitskom akvatoriju patrolni čamas 176 (pod imenom ‘Mukos’), kojemu je za sada neobjašnjiva eksplozija raznijela pramac u noći 14. studenoga u Splitskim vratima. Incident na tom brodu poslužio je okupatorskoj mornarici kao povod za topničku kanonadu prema Splitu, Šolti i Braču, što je na kraju skupo platila izgubivši puno, a i neke od najjačih brodova u svojoj floti.

‘Mukos’ je očito doživio pravu muku jer ga je posada napustila na brzinu, ostavljajući Hrvatskoj ratnoj mornarici naoružanje i municiju, koja će odlično poslužiti u borbi protiv okupatora hrvatskog mora ako ponovno pokuša doći na domet hrvatske mornaričke artiljerije”, stoji u tekstu legendarnog novinara, pokojnog Marija Jerčića, potpisanog inicijalima.

Potapanje “Mukosa” bilo povod za odmazdu JNA, koja je sljedećeg dana u očaju ispalila streljivo i zauvijek napustila Jadran, te ga na taj način deblokirala.

Komandanti JNA nisu znali kako je brod potopljen. Zato su pomislili da, nakon diverzije na “Mukos” i potom njegovo zaposjedanje, Hrvatska raspolaže s moćnim naoružanjem.

Zapravo smo imali samo jedan jedini, takoreći ručno izrađeni torpedo. Njegovi su autori su, dvojica inženjera: Leo Miše, tada 27-godišnji diplomirani inženjer strojarstva – pripravnik u trogirskom škveru i onomad 39-godišnji Miljenko Ivić, diplomirani inženjer elektrotehnike koji je posjedovao mali servis za popravak televizora u Trogiru.

“Da, mi smo došli, samoinicijativno, na ideju da izradimo projektil”, govore Miše i Ivić, danas zreli ljudi bez vojne penzije, onomad entuzijastični proizvođači prve “paklene naprave” koja je prestrašila Kadijevića i JNA, a nakon koje su napravili još pedesetak replika iste.

“Ideja se začela sredinom rujna iste te devedeset i prve, točnije trinaestoga, kad je raketna topovnjača JNA napala Vojarnu Seget preko puta trogirskog škvera. Ja sam tada išao na posao, a Ivić je šmugnuo iz servisa na kavu, i obojica smo protrnuli od straha, ali se i ujedinili u istom cilju: pokazat ćemo mi njima zube! Napravit ćemo, zahvaljujući našem tehničkom inženjerskom znanju, torpedo!”

“Mi smo bili pravi pokret otpora, dva “Grunfa” iz “Alan Forda”, čiji je projekt, međutim, ispunio očekivanja, prepao neprijatelja, nagnao ga na očajničku katarzu prije bijega te, u konačnici, oslobodio Jadran – sažimlju naši sugovornici, danas 54-godišnji Miše i 66-godišnji Ivić.” Te dane mladosti i entuzijazma, ali i neopisivog straha nikad, vele, neće zaboraviti…

Motori iz stojadina, glava hranilica kokoši

Objasnili su i kako su sastavili torpedo

“Zasukali smo rukave, znali smo da možemo i imamo dovoljno znanja da u kratkom vremenu stignemo definirati tijelo i plovnost navođenog projektila kakvog tada nije imala ni Jugoslavenska narodna armija! TG01 bio je u potpunosti u moru, nevidljiv, samo dva centimetra je virio s antenom, dovoljno da uhvati signal. Dijelovi, ah, to je bilo nevjerojatno! Nalazili smo ih posvuda: pogonski motor za upravljanje kormilom bio je onaj koji je pokretao brisače ‘stojadina’ iz očeve garaže.

Glavni, to jest pogonski motor, također je bio iz starog ‘stojadina’, točnije motor hladnjaka, a tijelo projektila zapravo je bio komad kanalizacijske cijevi promjera šesnaest centimetara. Gornja je cijev bila tanja, pet centimetara široka. Propeler? On je nakalemljen iz brodskog motora ‘Tomos 4’. No, najjači dio bila je glava projektila, na koju je stavljen udarni upaljač. Glava je, naime, napravljena od hranilice za kokoši iz jednog dvorišta u okolici Trogira!”

Ključan sastojak

– Posvuda smo tražili dijelove, Trogir je osjećao da se nešto “kuha”. Tako su nas “nanjušili” i u ronilačkom društvu “Jastog”, čiji su se ronioci tada mladoj hrvatskoj vojsci stavili na raspolaganje kao ronioci diverzanti. Oni su vjerojatno javili “zelenim beretkama” i admiralu Domazetu Loši za naš naum, s kojim je bio upoznat i admiral Sveto Letica.

Onda je nastao konflikt: kome ide projektil, tko će “dirigirati” njegovu upotrebu? U ta dva mjeseca do ispaljivanja, usred posla u vezi izrade prvog navođenog hrvatskog projektila, k nama su u garažu banuli Lošini ljudi i on osobno tražeći više informacija. U međuvremenu su interes za projektil, dakako, sve više iskazivali i sa strane admirala Svete Letice: kapetan bojnog broda Miro Lozina i Mile Bosanac, ujedno pripadnici Letičine tajne službe, osobno su došli na pregovore.

Naknadno je odlučeno da projektil ide njima kao lokalnim snagama. Uspjeli smo pravodobno nabaviti i ključni sastojak: dvanaest i pol kilograma plastičnog eksploziva, u agregatnom stanju nalik plastelinu, koji smo nabijali štapom u unutrašnjost cijevi.”

“Sve se odigralo više-manje po planu; cilj je bio ispunjen, neprijatelj protjeran” sažimlju inžinjeri.

Leonardo Leo Miše i Miljenko Ivić nakon prvog torpeda TG01 napravili su, uz potporu dijaspore i jedne njemačke tvornice (dijelovi), još niz projektila za podmorsko, ali i kopneno djelovanje. K tomu, osmislili su te izradili i prvu bespilotnu letjelicu, preteču promatračkog “drona” za područje oko Drniša, gdje su bile stacionirane srpske neprijateljske snage, čiji se “posmrtni ostaci” i dandanas čuvaju na Ivićevu šufitu u Trogiru, prenosi Slobodna Dalmacija.

Komentari