Osnivač Humanitarne udruge ‘Fajter’: U doba korone beskućnike Hitna pokupi kad kolabiraju na ulici

screenshot

Mile Mrvalj, osnivač Humanitarne udruge “Fajter”, opisao je u Točki na tjedan jedan velikoj većini građana potpuno nepoznat univerzum patnje beskućnika u Hrvatskoj. Hladnoća, snijeg, potres, predrasude prema njima… a ove godine i pandemija covida-19.

“Problem beskućnika je manje više isti u doba korone i prije korone, bit će vjerojatno isti i poslije korone. To je populacija ljudi sasvim prepuštena samoj sebi, populacija ljudi koja nema nikakve informacije”, opisivao je Mrvalj stanje s dijelom građana o kojem praktično da nije bilo spomena:

“Niti akademska zajednica nije ujednačena u stavovima; netko brani rad Stožera, netko kritizira rad Stožera, a zamislite sada beskućnika koji nema internet, nikakav način za doći do neke informacije. Događa se nešto što ne razumiju. Ne mogu više stajati gdje su nekad stajali, ne mogu hodati tamo gdje su nekad hodali.”


Njih zatvaranje mnogih prostora posebno pogađa.

“Oni su se nekad mogli ugrijati, sad se ne mogu ugrijati. Sada kad dobivaju hranu u pučkim kuhinjama, dobivaju samo hranu za vani. Ranije su mogli ući unutra, imali su topli prostor gdje bi pojeli toplu juhu. Sada tu hranu jedu negdje u parku. Zamislite taj obrok kad moraju pojesti na -5.”

“Razmislite što za te ljude znači maska? Što znači socijalna distanca? Za ljude koji žive po ruševinama, koji spavaju po napuštenim vagonima, za ljude kojima je jedini izvor prihoda kopanje po kantama za smeće? Možete zamisliti koliko su oni opasni za čitav grad Zagreb. Oni najlakše mogu dobiti covid, a nitko nema kontrole nad tim…”, otvorio je sasvim novu ljudsku, ali i epidemiološku dimenziju sudbina tih ljudi.

Naravno da o obolijevanju tih ljudi od covida-19, istaknuo je, ne postoje baš nikakve informacije.

“Ti ljudi nisu u zdravstvenom sustavu”, objasnio je i objasnio kad se tek njima počinje baviti zdravstveni sustav: “Kad baš na ulici kolapsiraju, netko će zvati Hitnu i Hitna onda mora doći pomoći im. Ali, to je sve. A to je već terminalna faza za te ljude.”

Tu je problem i s prenoćištima. Tek kao primjer naveo je ono u Velikoj Kosnici.

“Zamislite da im netko dođe pozitivan. Kako napraviti izolaciju? Veliki problem je, nitko ne razmišlja o tom problemu, i to što preko 90 posto beskućnika ima neke psihičke probleme… To ih sve vodi u alkoholizam… Sad zamislite kad takve ljude zatvorite u jedan prostor i zaključate ih, jer kad odu u Kosnicu, ne smiju više izaći zbog ovih mjera. Također, beskućnik ako ode u Kosnicu, gubi pravo na socijlanu pomoć. Zato će mnogi beskućnik radije spavasti u nekoj ruini i nekom neadekvatnom prostoru, pa da prima tih 800 kuna, nego da ode u Kosnicu i da čitav dan nema niti dvije kune za kavu iz automata.”

Što se tiče političara, i oni imaju svoju ulogu u toj priči:

“Kad su izbori, svi zovu mene, svi se naslikavaju, svi pitaju. Kad prođu izbori, to je završena priča.”

Ishodište mnogih problema, objasnio je, zapravo je banalno.

“Evo, da vam kažem što je noćna mora beskućnika. Govorim o onima bez dokumenata. Njih je u Zagrebu… između 1000 i 2000 beskućnika. Njima je osobna iskaznica noćna mora. Hrvatska je jedina država u EU koja inzistira, da bi dobio osobnu iskaznicu, da moraš imati mjesto prebivališta. A to beskućnik nema. U Njemačkoj, ako imaš državljanstvo, ako imaš OIB, onda imaš pravo na osobnu. Spavaj ispod mosta, spavaj u parku, ali imaš osobnu.”

“Kad nemaš osobnu, nemaš pravo na socijalnu pomoć, nemaš pravo na zdravstvenu zaštitu, nemaš pravo glasa. Dakle, to su ljudi bez ikakvog prava, to su zombiji u ovom gradu”, objasnio je.

Kao primjer odnosa političara prema njima, voditeljica se prisjetila da je svojedobno, kao predsjednica Republike, Kolinda Grabar Kitarović ustvrdila da na ulicama Zagreba beskućnika nema.

“A to što govori Kolinda, ja im ne zamjeram, jer iza blindiranih, zatamnjenih stakala ne vide, jadni.”

Mrvalj je iznio još neke podatke o beskućnicima:

“Preko 70 posto beskućnika ima srednju stručnu spremu. Isti toliki postotak ima ih oko 15 godina radnog staža. Dakle, ne radi se o neradnicima, o lijenčinama, o pijanicama. Radi se o ljudima koji su radili nekada, koji su imali posao, a njihova firma je otišla u stečak ili bankrot.”

Konačno, rekao je, ljudi beskućnici postaju obično u dobi od 50 godina ili više, u pravilu onda kad još nemaju nikakve uvjete za mirovinu, prenosi N1.


Komentari