15. siječnja 1992. pravo hrvatskog naroda na samostalnost potvrdila je i međunarodna zajednica. Tog povijesnog dana Hrvatsku je kao slobodnu i suverenu državu priznalo 12 članica Europske zajednice. Već prije to je učinilo i 19 drugih država, među njima i Sveta Stolica.
Posvuda je zavladalo veliko slavlje. Građanima se u središtu Zagreba pridružio i predsjednik Franjo Tuđman koji je te večeri rekao: “Održali smo se u prošlosti, pobijedili u sadašnjosti, naša je budućnost!”
Hrvatska je u danima velikosrpske agresije bila sama. Nametnut joj je i embargo na uvoz oružja pred četvrtom vojnom silom Europe.
Zato se bitka za priznanje vodila i na vojnoj i na diplomatskoj bojišnici. Osnažena narodnim referendumom i saborskim odlukama o samostalnosti, a pogotovo vojnim pobjedama, Hrvatska je uspjela promijeniti razmišljanja međunarodne zajednice o svojoj sudbini.
Naposljetku je sredinom prosinca Europska zajednica, uz veliko zalaganje njemačkog kancelara Kohla i ministra Genschera – odlučila priznati neovisnost svih jugoslavenskih republika. Zato je Hrvatska oduševljeno pozdravila Genschera prigodom prvoga posjeta Zagrebu. U dugom procesu priznanja veliku je ulogu odigrao i austrijski ministar Alojz Mock i dakako papa Ivan Pavao Drugi koji je Hrvatskoj stalno pružao moralnu potporu.
Dva dana poslije povijesnog 15. siječnja Hrvatsku je službeno posjetio talijanski predsjednik Fracesco Cossiga pa su se hrvatska zastava i himna prvi put vidjele i čule kao simbolična obilježja nove suverene i međunarodno priznate države. Početkom travnja Hrvatsku su priznale i Sjedinjene Države a zatim je njezina zastava izvješena i na jarbol pred zgradom Ujedinjenih naroda u New Yorku. Time je Hrvatska ušla u zajednicu slobodnih naroda svijeta kao 178. država.
