“Grub i bešćutni kapitalizam”, “bjesomučni konzumerizam i bespoštedna trka za profitom” koji “dovode u pitanje opstanak planeta Zemlje”, neke su teze koje smo imali prilike čuti na konferenciji Saveza antifašističkih boraca i antifašista (SABA) pod nazivom “Fašizam i antifašizam u Europi danas”.
Posebno zapamćena ostala je teza koji je istaknuo Siniša Hajdaš-Dončić, potpredsjednik sabora i izaslanik predsjednika Republike Zorana Milanovića na tom skupu. Antifašizam 21. stoljeća je borba protiv klimatskih promjena, smatra Hajdaš Dončić.
U jednu ruku, osvježavajuće je da se mlada udruga ne baš mladog vodstva pokušava baviti aktualnim problemima. Ali sama rješenja nisu posebno nova. Odgovor na svaki problem je, čini se, prozvati nekoga fašistom.
Ljevica ne nudi apsolutno nikakvo korisno rješenje za problem klimatskih promjena, smatra Robin Harris, povjesničar, bivši savjetnik britanske premijerke Margaret Thatcher i potpredsjednik Centra za obnovu kulture, s kojim smo razgovarali o ovoj tematici. Naravno, “osim zatvaranja industrije, stvaranja nezaposlenosti, smanjivanja životnog standarda i vraćanja u Srednji vijek”.
Zaista, teško je vjerovati da bi građani bili spremni na prilagodbu na “ugljično neutralni” život. Takvo nešto značilo bi katastrofalan udar na gospodarstvo.
“Kada ljude suočimo s izborom između gubitka posla, nemogućnosti grijanja vlastitih domova, nemogućnosti putovanja po normalnim cijenama ili, s druge strane, prilagođavanju zagrijavanju od jedan do dva stupnja na globalnoj razini, jasno je što će izabrati”, ističe.
Ljudi će htjeti zadržati svoje aute, kuće, standard i dobar život. Ali ljevičare i “antifašiste” odavno nije briga kako žive obični ljudi, smatra Harris.
“Zato što nisu obični ljudi. Oni su profesori, intelektualci, savjetnici vlada, aktivisti u udrugama. I oni žive sasvim dobro”, rekao je Harris. Tako da ne mare posebno za egzistencijalne probleme prosječnog građana.
Antifašizam kao oružje protiv antikomunista
“Najveći zagađivači, države koje su na najstrašniji način uništavale mora, šume i trovale vlastiti narod, bile su upravo socijalističke države poput Sovjetskog saveza”, istaknuo je Harris.
Sovjetski savez je svakako bio antifašistički. Kako to da je ipak imao problema s okolišem? Radi se jednostavno o primjeru korištenja pojma antifašizam kao udar na vlastite političke protivnike.
“Tako je taj pojam koristila i komunistička partija. Optužba za fašizam značila povod za progon, za zatvaranje u Lepoglavu ili na Goli Otok. Srećom, ti ljudi sada više nisu u mogućnosti nas ostale poslati na Goli Otok, Bogu hvala”, rekao je Harris.
Pojam antifašizma su izmislili i koristili komunisti 1930-ih, posebno oni koji su podržavali politiku ‘Narodne fronte’. Taj pojam koristili su u svrhu napada na sve one koji nisu podržavali, ili barem bili simpatetični prema komunizmu, pojasnio je Harris.
Današnja histerija oko fašizma prelazi granice bivših komunističkih zemalja. Zato nas je zanimalo jesu li i Margaret Thatcher prozivali fašisticom.
“U Velikoj Britaniji nisu. Ni Ronalda Regana nisu prizivali fašistom. Optuživali su ih za svakakve stvari, ali ne i da su fašisti. To bi bilo smiješno”, rekao je Harris.
Iako su i Ronald Regan i Margaret Thatcher bili jaki zagovornici kapitalizma i protivnici socijalizma i komunizma, ipak se nitko nije sjetio prozvati ih fašistima. Štoviše, takve optužbe bi vjerojatno bile ismijane. Međutim, to se ubrzano mijenja, i to ne samo u bivšim komunističkim zemljama.
Novi ‘antifašizam’ dolazi iz SAD-a
Znakovito, Harris je dodao da je, osim u bivšim komunističkim zemljama, prozivanje svih fašistima postao je i raširen fenomen u SAD-u, ali tek nedavno. Upućeni će znati koliko je puta predsjednik Donald Trump prozvan fašistom, i to čak i od navodno reputabilnih izvora.
Posljedica je to jednog novog fenomena, širenja disciplina povezanih uz kritičku teoriju po američkim sveučilištima. Kritičku teoriju, poznatu i kao “kulturalni marksizam” i “ideologija društvene pravde” (social justice), razvili su marksisti Frankfurtske škole, razočarani ortodoksnim marksizmom kojeg su promovirale komunističke partije na Zapadu. Posebno je bila utjecajna 70-ih godina, kada je, vođena prvacima poput Herberta Marcusea, inspirirala studentske prosvjede, hippie pokret i “seksualnu revoluciju”.
Nakon perioda manjeg utjecaja, sada se taj pokret ponovno vratio u mainstream, “obogaćen” značajnim elementima francuske postmoderne filozofije. Kratak pregled razvoja kritičke teorije pogledajte ovdje.
Dok u Hrvatskoj polagano ali sigurno jenjava utjecaj jugoslavenskog komunizma, istovremeno jača utjecaj te nove marksističke ideologije, kao uvoznog proizvoda iz SAD-a. I u Hrvatskoj, kao i u mainstreamu većine zapadnih zemalja, nema stvarnog otpora toj ideologiji.
Primjerice, Jelena Veljača, aktivistica koja takve teze o “bijelim muškarcima u poziciji moći” plasira izravno iz američkih izvora u polovičnom prijevodu, dobila je političku podršku i od premijera Andreja Plenkovića i bivše predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović.
ZAŠTO DESNICA UVIJEK GUBI Što je to ‘progresivni konzervativizam’ Kolinde Grabar-Kitarović?
Kukavičluk ‘desnih opcija’
U tom kontekstu ne čudi da deklarativno desno-centrističke opcije, poput Europske pučke stranke, preuzimaju ljevičarske pozicije. Borbu protiv klimatskih promjena ta je grupacija, na kongresu u Zagrebu, istaknula kao prioritet. I to nakon masovnih prosvjeda “žutih prsluka” u Francuskoj, koji su nemalim dijelom potaknuti “klimatskim porezima”.
Pitali smo Harrisa zašto su političari spremni žrtvovati gospodarstvo i industriju za deklarativnu borbu protiv klimatskih promjena. Razlog je, smatra Harris, banalan.
“Prije svega, političari znaju da će strašni troškovi koji će biti nametnuti industriji i gospodarstvu na Zapadu stići na naplatu nakon što oni već napuste svoje funkcije. Znaju da će izbjeći gnjev javnosti”, rekao je.
Dok protokoli koji se sada potpisuju stupe na snagu, svi njihovi potpisnici već će biti u mirovinama. Katastrofalne posljedice njihovih obećanja, prema riječima Harrisa, bit će problem drugih političara i budućih generacija.
Drugi razlog je, smatra Harris, da ne vjeruju da će Kina, Indija i druge ekonomije u razvoju ikada surađivati s takvim projektom. Dakle, unaprijed računaju da će ikakav globalni dogovor propasti.
Klasičan je to primjer političkog oportunizma i kukavičluka. Borba protiv klimatskih promjena sada zvuči lijepo, i političari su spremni to koristiti. Kao što je Istanbulska konvencija zvučala lijepo neupućenima, primjerice 2013. godine.
KONFUZIJA I SITNO POLITIKANSTVO Zašto je desnica bila za, a onda protiv ‘rodne ideologije’?
Kada troškovi postanu očiti, ljudi neće glasati za takve politike. I tada će se “desnica” ponovno prilagoditi.
To je već prepoznao američki predsjednik Donald Trump, koji bez pardona zagovara elektrane na “čist ugljen”, te brazilski predsjednik Jair Bolsonaro, koji daje prioritet ekonomskom razvoju i standardu vlastitih građana pred integritetom Amazonske prašume.
Koje je rješenje?
Pitali smo Harrisa koje je onda rješenje tog problema, ako ono postoji.
Iako i Harris smatra da su istraživanja o klimatskim promjenama u nekim segmentima sporna, ne dvoji gdje će biti riješenje. Nove tehnologije, čiji razvoj omogućuje kapitalizam, ključ su prilagodbe na klimatske promjene.
“Hvala Bogu na kapitalizmu. Ako postoji taj problem klimatskih promjena, riješit će ga kapitalizam, ne socijalizam”, zaključio je.
To je svakako jedan od elemenata. Ono što je sigurno je da se radi se o važnom pitanju o kojem treba otvoreno raspravljati. Zadnje što nam treba jest uvlačenje “fašista” i “antifašista” u taj problem.
