Potpredsjednik Hrvatskog sabora i predsjednik Domovinskog pokreta u Hrvatskom saboru komentirao je Prijedlog zakona o autorskom pravu i srodnim pravima.
Škoro je poručio kako je teško pojasniti razliku između materijalnog i nematerijalnog vlasništva, a koje ovaj zakon pokušava zaštititi i regulirati.
“Da, ja sam autor, ja sam izvođač i ja sam diskograf. Imao sam čast biti na čelu dviju najvećih diskografskih kuća u Hrvatskoj koje su onda poslovale jako dobro. Bio sam na čelu kao izvršni direktor za reparticiju diskografske udruge kada su utemeljena diskografska prava protiv kojih su bili apsolutno svi, ali mi smo ih utemeljili”, istaknuo je Škoro te dodao kako je to dug i zahtjevan proces.
Škoro je rekao kako su o ovoj problematici pisali mnogi, poput Kanta u Metafizici ćudoređa gdje se postavlja pitanje: Ima li više prava pritiskivač ili onaj čije se djelo pritiskuje?
“Nemojmo ovdje povlačiti paralele s tim kako je tko glasao u EU Parlamentu jer su predstavnici HDZ-a prije dva-tri mjeseca glasovali u Parlamentu protiv Zakona o zaštiti potrošača, a u pitanju su bili rokovi trajanja, garancija, mobiteli i neke druge stvari”, kazao je Škoro.
Škoro smatra kako je ovo veoma važna rasprava u kojoj se ne raspravlja o njemu, niti njegovim kolegama glazbenicima koji su također nezadovoljni.
“Mi raspravljamo o Bruni Kovačiću, o Miri Lesiću o cijeloj jednoj plejadi vrhunskih hrvatskih glazbenika, glumaca, pisaca, novinara koji ne ostvaruju nikakva, ali apsolutno nikakva, ja vam to pouzdano tvrdim jer sam jedan od njih, prava u digitalnom okruženju diskografa. Ali ne samo zbog toga što to diskografi ne žele, nego zbog toga što je to postalo nemoguće. Velik je broj korisnika, ljudi ostvaruju prava na treću, četvrtu pa i petu potenciju i samo veliki multiplikatori donose nekakve velike novce”, poručio je čelnik Domovinskog pokreta.
“Taj Zakon o kojem mi sada raspravljamo je zakon koji ima nekakvo svoje uporište u onom nesretnom razdoblju komunističke Jugoslavije”
Tamo negdje ’46. godine donesen je zakon o autorskom pravu Federativne narodne republike Jugoslavije, tvrdi Škoro te dodaje kako je tim zakonom bilo moguće koristiti autorska djela bez naknade, a pravo sljednosti bilo je desetak godina maksimalno.
“Kada bi ja sad vas ovdje pitao: Tko je Zlata Bartl? Većina ne bi znala, neki znaju. To je gospođa koja je nakon osmogodišnje robije u komunističkoj Jugoslaviji izumila Vegetu. To je ona firma koju je jučer-prekjučer preuzela Martina Dalić, koja živi na toj Vegeti i nema statuu gđe. Zlate Bartl ispred svojeg sjedišta nego ima skulpturu pijetla”, izjavio je Škoro.
Škoro tvrdi kako bi ta gospođa u svakom drugom normalnom sustavu u kojem su uređena autorska prava, bila bogata, međutim umrla je bez ikakvih prava i nije bila nikada obeštećena za svoj izum.
“Apeliram u ime pratećih glazbenika, u ime svih onih ljudi koji su stvorili veliku vrijednost, ali zato ne dobivaju apsolutno nikakvu naknadu i ne možete govoriti da to ne možete napraviti zbog toga što su neki zadovoljni. Ti koji su zadovoljni mogu temeljem Zakona izaći iz tog reparticijskog razreda i ne moraju tražiti zaštitu, ali većina ljudi ne samo da ne ostvaruje nego ne može doći u poziciju da ostvari svoja prava u ovoj cijeloj priči”, smatra Škoro.
Škoro je poručio kako je ovo nova ekonomija kojom mogu trasirati put i za čitavu Europu.
“Moramo doći do toga da pravičnom preraspodjelom sredstava koji postoje dođu do onih do kojih moraju doći. Moraju zato što je njihov talent, njihova krv i suze, njihova sposobnost na toj snimci, kao što je i kod hrvatskih glumaca koji nemaju nikakva prava u mnogobrojnim reprizama koje se događaju i na HRT i na drugim medijima”, uvjeren je Škoro.
Škoro se osvrnuo na članak 197. kojim je dopušteno bez odobrenja nositelja prava i bez plaćanja naknade, priopćavanje javnosti autorskih glazbenih djela, glazbenih umjetničkih izvedaba i fonograma tijekom državnih svečanosti koje organiziraju Predsjednik RH, Vlada RH ili Hrvatski sabor, Ministarstva ili državne uprave organizacija u RH te Ustavni sud RH ili Vrhovni sud RH, s uporištem u Direktivi EU.
“Pa što onda što se može? Zbog čega bi trebali biti izuzeti hrvatski umjetnici kada je u pitanju izvedba u ovakvim slučajevima? Zbog čega bi bili ponovno u situaciji ’46. godine kada će nekakva država, ali ona totalitaristička, zabraniti pravo naknade, kada možemo biti demokratsko društvo?!”, zapitao se Škoro te nastavio kako smatra da Hrvatski sabor, Vlada, Vrhovni sud imaju dovoljno novca i sredstava da financiraju HGK čiji predsjednik ima plaću možda 60.000 kuna ili naknadu, da onda imaju dovoljno novca da plate hrvatskom autoru, glazbeniku, glumcu, novinaru pravičnu naknadu, a ona, tvrdi Škoro, nikada nije viša od 20 kuna.
