Mirela Holy o ideji resetiranja globalne ekonomije: Je li Hrvatska spremna za takvu preobrazbu?

Foto: Mirela Holy

Pandemija koronavirusa otkrila je slabosti postojećeg sustava, pa se izlazak iz globalne krize vidi u resetiranju, odnosno ponovnoj izgradnji globalne ekonomije gdje se naglasak stavlja na zelenu energiju i bioekonomiju, ali i društveno socijalnu transformaciju. Smatra se kako je potrebna preobrazba kapitalizma i industrija. 

Ovu krizu znanstvenici zovu i šestim velikim izumiranjem, pa se postavlja pitanje hoće li to izumiranje preživjeti i čovječanstvo. Osnivačica stranke Održivi razvoj Hrvatske (ORaH) i bivša ministrica zaštite okoliša i prirode Mirela Holy ističe da ako se nismo u stanju promijeniti onda nismo ni zaslužili preživjeti ovo šesto veliko izumiranje.

“Nisam sigurna možemo li govoriti o ideji resetiranja globalne ekonomije jer to bi podrazumijevalo slaganje svih država na svijetu o takvoj društvenoj transformaciji, no definitivno možemo govoriti o ukupnoj društvenoj transformaciji Europske unije koja je predviđena ključnim strateškim razvojnim dokumentom Zelenim novim planom (Green New Deal) koji predviđa da će Europa do 2050. godine postati prvi klimatski neutralni kontinent”, objašnjava nam Holy o čemu je točno riječ kada se govori o resetiranju globalne ekonomije. 

Dodaje kako ovaj plan predviđa preobrazbu EU u pošteno i prosperitetno društvo, s modernim i konkurentnim gospodarstvom koje koristi resurse tamo gdje ne postoje neto emisije stakleničkih plinova i gdje se gospodarski rast odvaja od uporabe resursa. 

Naglašava kako se u Zelenom novom planu posebno ističe kako ova tranzicija mora biti pravedna, odnosno da u toj tranziciji nitko ne smije biti ostavljen otraga i tako postati gubitnik tranzicije, pa to onda podrazumijeva i tranziciju s trenutne linearne prema cirkularnoj ili kružnoj ekonomiji.

“U cilju postizanja Europskog zelenog novog plana bit će potrebno transformirati cijeli niz politika: gospodarsku u cjelini, energetsku, industrijsku, ukupnu proizvodnju i potrošnju, velike infrastrukturne politike, prometnu politiku, poljoprivrednu i prehrambenu politiku, građevinsku politiku, ali i financijske i porezne te socijalne politike”, navodi.

Dodaje da je ključno povećati vrijednost koja se daje zaštiti i obnovi prirodnih ekosustava, održivom korištenju resursa i poboljšanju zdravlja ljudi kako bi se postigli ovi ciljevi. 

Jesu li države spremne za takvu preobrazbu?

“Mogućnosti država članica se razlikuju i neke su članice spremnije od drugih. No ključni slogan zelene tranzicije je ‘Just Transition’, odnosno Pravedna tranzicija, a to podrazumijeva suradnju i pomaganje onim državama koje bi mogle biti među najvećim gubitnicima tranzicije, primjerice Poljska čija se energetika u iznimno viskom postotku oslanja na ugljen”, objašnjava Holy.

Postupak tranzicije trajat će, kako govori, 25 godina, odnosno od 2025. do 2050. godine jer je za takve velike društveno-ekonomske promjene nužna cijela jedna generacija.

“Zelena tranzicija će predstavljati iznimno veliki izazov, ali i priliku za širenje održive ekonomske aktivnosti, ali i nova zapošljavanja”, zaključuje.

Naime, od 1970. do 2017. godine godišnja globalna ekstrakcija materijala u Europi se utrostručila i nastavlja rasti što predstavlja veliki globalni rizik.

Otprilike polovica ukupnih emisija stakleničkih plinova i više od 90 posto gubitka biološke raznolikosti i onečišćenja voda uzrokovana je ekstrakcijom prirodnih resursa i preradom materijala, goriva i hrane.

“Industrija EU još je uvijek previše ‘linearna’ i ovisi o dostupnosti sirovina koje se izvlače, trguju i prerađuju u robu i na kraju odlažu kao otpad ili emisije”, upozorava. 

Cirkularna ekonomija podrazumijeva, kako Holy objašnjava u svojoj analizi ‘Instrumenti zelene tranzicije’, prednosti recikliranja otpadnih materijala i nusproizvoda, promoviranje minimiziranje upotrebe resursa (materijala i energije) te usvajanje čistih tehnologija i sistemskog pristupa. 

Samo 11,7 posto sirovina koje danas koristi EU industrija, kako navodi, dolazi iz sekundarnih sirovina. 

Situacija u Hrvatskoj jako loša

“Nažalost, situacija u Hrvatskoj nije dobra, lošija je od prosjeka EU. Korištenja sekundarnih sirovina kao industrijskog ili energetskog resursa jako zaostajemo, 4,4 posto, za prosjekom EU s obzirom na činjenicu da nije uspostavljen sustav integriranog (cjelovitog) gospodarenja otpadom”, ističe. 

Nadalje, produktivnost u svim sektorima bioekonomije (poljoprivreda, šumarstvo, ribarstvo, proizvodnja hrane, celuloze i papira, kao i dijelove tekstilne, kemijske, biotehnološke i energetske industrije) Hrvatske iznosi samo 38 posto prosjeka EU. 

Naglašava kako Hrvatska nije poštovala nijedan rok iz EU otpadnih direktiva vezan uz implementaciju nužnih mjera cjelovitog gospodarenja otpadom zbog čega ćemo plaćati financijske penale. Prijedlog Strategije niskougljičnog razvoja Hrvatske, iako je u javnoj raspravi bio daleke 2017. godine, nije usvojen. 

Također, uopće nije predstavljena nova Strategiju održivog razvitka Republike Hrvatske, a Strategija prilagodbe klimatskim promjenama u Republici Hrvatskoj za razdoblje do 2040. usvojena je početkom travnja 2020. godine, “dakle s velikim zaostatkom u odnosu na druge europske države”. 

No, ta će se strategija uskoro morati modificirati jer je EU Komisija ove godine predstavila nacrt nove EU Strategije prilagodbe klimatskim promjenama koja će korespondirati s Zelenim novim planom. 

Hrvatska nema jedan sveobuhvatan dokument implementacije cirkularne ekonomije te se nalazi na samom začelju EU u tom području zbog čega je, između ostalog, dobila kritike EU Komisije.

“Kao nužna mjera naglašava se kako Hrvatska treba donijeti Strategiju razvoja cirkularne ekonomije. Vidljivo da se strateški dokumenti koji trebaju biti temelj hrvatske zelene tranzicije tretiraju kao formalne obaveze, a ne kao stvarni motori promjene”, zaključuje.

Dodaje kako sve ukazuje na, s jedne strane neznanje i nerazumijevanje održivog razvoja i zelene transformacije te, s druge strane želju za nastavkom ‘business as usual’ koncepta upravljanja koje u pravilu podrazumijeva korupciju i pogodovanje moćnim interesnim skupinama. 

Ekonomske, društvene i okolišne koristi

Objašnjava kako bi koristi bile ogromne u ekonomskom smislu jer bi se otvarala mnoga nova radna mjesta, pokretali novi poduzetnički projekti, podizala produktivnost resursa koja podrazumijeva “da se više ne bismo ponašali kao ‘pijani milijunaši’, odnosno da bismo manjim korištenjem resursa dobivali daleko veću dodanu vrijednost”.

Zatim koristi bi bile i društvene jer podrazumijevaju pravednu tranziciju odnosno daleko ravnomjerniju i pravedniju raspodjelu društvenog blagostanja.

“Okolišne koristi bi bile nemjerljive i odnosile bi se na daleko manje korištenje resursa, zaštitu bioraznolikosti, vodnih resursa, drastično smanjenje onečišćenje tla agrokemikalijama, smanjenje štetnih emisija u zrak čime bismo aktivno radili na suzbijanju klimatskih promjena kao najveće globalne prijetnje čovječanstvu današnjice”, dodaje.

Komentari