Zoran Milanović je legalno i legitimno izabrani predsjednik Republike Hrvatske. Na tomu mu treba čestitati, kako je i red u svakoj civiliziranoj zemlji koja se smatra demokratskom. I čestitali su mu (koliko znam) svi oni od kojih se to u skladu s dobrim običajima i demokratskim uzusima očekuje.
I nećemo prebrajati komu on sve jeste ili nije čestitao u vrijeme kad je gubio izbore, komu i zašto nije pružao ruku, koliko se sam držao “normalnosti”, političke korektnosti i bon-tona, dakle, svega onoga što sad ultimativno i bez alternative zagovara…Sve je to iza nas. Kao što će i ovaj njegov mandat neminovno jednoga dana biti dio prošlosti. Tako je to inače u životu.
‘Repovi’ koji se vuku za našim novoizabranim predsjednikom neće nestati tek tako
“Okrenimo se budućnosti” – jedna od najčešće ponavljanih krilatica koju mantraju mnogi. Ako bismo je doslovno primijenili morali bi na kolektivnu lobotomiju i to onog dijela mozga koji registrira sjećanje. Kud bi stigli tako lišeni svega što u svojoj svijesti nosimo i kako bi uopće funkcionirali, o tomu nitko ne govori. A i zašto bi, kad tu poštapalicu po potrebi koriste uglavnom oni kojima to paše iz tko zna kojih sve razloga – ne rijetko i stoga što imaju neodoljiv poriv i potrebu prikriti vlastite tamne mrlje koje ih prate, a vrlo bi ih rado zauvijek izbrisali iz sjećanja – i svoga i našega.
No, prije nego “krenemo u budućnost” (neću reći: naprijed, jer svako kretanje ima najmanje dva smjera, a na koju ćemo stranu to će se tek vidjeti), nije loše ipak podsjetiti na neke događaje, ako ni zbog čega drugoga, a ono zato što upravo ovih dana (nakon što smo izabrali predsjednika) isti još uvijek izazivaju (blago rečeno) “komešanje” i negodovanje u našem susjedstvu – iako su već dio prošlosti.
“Repovi” koji se vuku za našim novoizabranim predsjednikom neće nestati tek tako. Hajde, recimo, da se mi čak i okrenemo posve i totalno budućnosti – ali što kad susjedi to neće? Ne bi bilo loše možda i njima dokazati kako nema više smisla baviti se prošlošću i uvjeriti ih da su “ratovi gotovi”, no, Sarajevo i Beograd čini se baš i nisu za tu koncepciju. Oni pamte. I ne samo da pamte, nego i “guraju pod nos”. A, istini za volju, imaju i što. Barem što se Milanovića tiče.
Ne pada mi napamet voditi kampanju protiv bilo koga, pogotovu sad kad su izbori iza nas, niti prejudicirati bilo što u ovom slučaju, ali nikako se ne mogu oteti dojmu kako gospodin o kojem je riječ za svaku priliku ima drugo lice: jedno na stranačkim skupovima, drugo u komunikaciji s javnošću, treće kad se nađe oči u oči sa srbijanskim medijima, četvrto na zatvorenim sastancima s braniteljima, peto u izbornoj kampanji…i pitanje je gdje je tomu kraj. I kako onda prepoznati ono pravo lice u toj šaradi bez kraja i konca?
Je li Milanović čovjek s karakterom ili ne
Video materijali koji slijede govore sami za sebe i tu nikakvih dodatnih komentara ne treba, a čitatelji neka izvuku zaključak je li to normalno i u kojoj je mjeri onaj tko daje takve kontradiktorne izjave (od prilike do prilike) čovjek s karakterom ili ne.
Prvi video clip pokazuje kako se Zoran Milanović ponaša kad se kao hrvatski premijer nađe u “neobranom grožđu” – u studiju RTS-a u Beogradu, voditelj mu postavi pitanje vezano za ono što je izjavio dan-dva prije, a on to nevješto i na tragikomičan način pokušava negirati, odnosno, izbjeći odgovor. I ne samo to. U silnoj želji da se poslije svega dodvori Srbiji i tamošnjoj javnosti, on sebe i SDP predstavlja kao jedine “zaštitnike Srba”, a ne propušta spomenuti ni svoje pretke koji su “Srbe branili od ustaškog zuluma” u vrijeme Drugoga svjetskog rata. Zanimljiva je i njegova teza kako “od 10 Srba u Hrvatskoj, njih 8 glasuje za SDP”. Priča o svemu osim o onomu što ga voditelj pita.
Evo snimke tog razgovora (od 25. rujna 2015. godine), pa zaključite sami o čemu je riječ:
Drugi, kratki video isječak potvrđuje kako je Zoran Milanović bez ikakvih dvojbi i sumnji stvarno decidirano izrekao da su Srbi barbari u kontekstu postavljanja žice u “regiji” a vezano za migrantsku krizu.
I onda, nekoliko mjeseci nakon što se “posuo pepelom” u beogradskom TV studiju i u Beogradu spustio da niže ne može, te pokušao negirati ono što je činjenično zabilježeno okom kamere, kao predsjednik SDP-a (u vrijeme kad je već izgubio izbore i napustio dužnost premijera), za iste te Srbe je među ostalim kaže: “To je šaka jada, nažalost, šaka jada koja već 150 godina ne zna je l’ bi išla Makedoniju, Vojvodinu, Bosnu, Hrvatsku, Bugarsku, nema ih 10 miliona, jebote, žele biti gospodari pola Balkana. Nema rezona! To je mali narod!”
Dogodilo se to u kolovozu 2016. godine, na zatvorenom sastanku s braniteljima u središnjici SDP-a, kolovoza 2016. godine u Zagrebu (čelnik SDP-a nije znao da se razgovor snima). Tada je iznio i stav da BiH nije država, ustvrdivši da je tamo “bezvlašće” i navodeći kao glavni razlog to što “Dodik šuruje s Vučićem”.
Sva tri video isječka skupa traju ukupno tri minute.
“Stalna na ovom svijetu samo mijena jest” – reče jednom davno pjesnik Petar Preradović.
