Rijetko kome može promaknuti činjenica da je korupcija jedno od najvažnijih političkih pitanja u Hrvatskoj. Ona predstavlja simbol zaostajanja Hrvatske, u gospodarskom, političkom i društvenom smislu za onim zemljama s kojima se želimo i trebamo uspoređivati.
Umjesto da, nakon oslobađanja od komunističke diktature i dominacije iz Beograda, krene proces konvergencije, to jest ubrzanog rasta koji će približiti Hrvatsku razvijenim europskim zemljama, dogodilo se suprotno. Hrvatska je nastavila relativno nazadovati u usporedbi s Europom. To je do te mjere izraženo da su mnoge zemlje devastirane realnim socijalizmom nametnutim od strane Sovjetskog Saveza sada daleko ispred Hrvatske.
Nakon što su izigrana obećanja i iskrene nade o procvatu nakon oslobađanja od komunizma i Jugoslavije, mnogi su se nadali da će Hrvatskoj napokon ‘krenuti’ s ulaskom u NATO i u Europsku uniju. Međutim, i ta su očekivanja iznevjerena. Sada Vlada pokušava nastaviti s tom pričom, i ulazak u Schengen i Eurozonu te predsjedanje Europskom unijom kao novi ‘mini ulazak’ u EU.
Osim nadanja u neki neodređeni pasivni utjecaj Europske unije, dominantni društveni i politički akteri nemaju nikakvo rješenje za problem korupcije i zaostajanja. U javnom diskursu uglavnom prevladavaju mitovi o korupciji kao dijelom hrvatske kulture. To smo mogli čuti i kada je aktualna predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović za britanski Guardian Hrvate u neokolonijalnoj maniri etiketirala kao narod koji na korupciju gleda kao na nešto normalno. Izjave tog tipa bile su tipične za zapadnjake kada su promatrali drastičnu eskalaciju korupcije u zemljama koje su u drugoj polovici dvadesetog stoljeća dobile neovisnost od kolonijalnih sila.
Ispada, prema izjavama aktualne predsjednice, da su generatori korupcije u Hrvatskoj, nasuprot lošem sustavu i koruptivnim interesima ugrađenima u stranke koje su joj dale podršku – obični ljudi koji se često, posebno kada govorimo o zdravstvu, doslovno bore za život.
Ideja da smo najkorumpiraniji je izraz tipične mediteranske mitomanije
Takve teorije dio su općenite mitomanije o endemskoj korupciji, “nigdje nije tako kao kod nas”, koja je karakteristična za mediteranske zemlje. Iste takve teze popularne su u Italiji, Španjolskoj i Portugalu i zemljama Balkana. Ideja da su Hrvati posebno predisponirani za korupciju je u osnovi izraz jednog tipa nacionalne narcisoidnosti. To je zapravo želja za bivanjem posebnim i jedinstvenim, čak i u negativnim stvarima.
Hrvatska zaista jest krumpiranija od zemalja zapadne i srednje Europe. Međutim, isto je tako manje korumpirana od Srbije, Bosne i Hercegovine i drugih zemalja Balkana, manje je korumpirana od zemalja istočne Europe poput Rusije, Ukrajine i Moldavije, koje su opet manje korumpirane od Turske. Turska je opet manje korumpirana od arapskih zemalja, koje su manje korumpirane od zemalja subsaharske Afrike.
To zvuče kao banalni podaci, ali važno ih je istaknuti da se rasprava oko korupcije demistificira, što je uvjet za pronalazak rješenja.
Stvarnost je takva da je korupcija u Hrvatskoj, kao i u mnogim drugim zemljama, zapravo sustavni problem. Ne radi se o problemu koji generiraju pojedinačni akteri, politički i drugi. Ne radi se o problemu koji proizlazi “kulture”, ili iz stavova građana. Korupciju generira sustav koji kao takav nagrađuje podmićivanje, stvaranje klijentelističkih mreža, i povezivanje politike s gospodarstvom. Dok je sustav takav kakav je problem korupcije će opstati.
Naravno da na korupciju utječu i kulturne predispozicije populacije. Međutim, one se teško mijenjaju. Ne postoji učinkovit način za provođenje neke vrste “društvenog inženjeringa” koji bi smanjio predispozicije neke populacije prema primanju mita. Zato na taj faktor ne treba uopće gubiti vrijeme.
Ono što jest moguće je utjecati na druge faktore, i zato se upravo na njih treba usredotočiti. To su faktori poput višeg gospodarskog standarda (ljudi s boljim standardom će se teže upuštati u rizične avanture poput podmićivanja), nedostatka razvijenosti civilnog društva i političke kontrole nad gospodarstvom.
Politička kontrola nad gospodarstvom i nedostatak pravog civilnog društva
U razvijenim zemljama korupciju suzbija autentično, samoniklo civilno društvo. Građani koji brinu o javnom interesu, a ne ovise o politici i o raznim poznanstvima i klijentelističkim mrežama moraju voditi računa o tome kako se upravlja javnim novcem. Oni su najučinkovitija brana protiv korupcije.
Para-političke udruge, ekspoziture raznih partikularnih političkih interesa kakvim Hrvatska obiluje, a koje su i same ovisne o javnom novcu nisu adekvatna zamjena za stvarno civilno društvo. Ono ne može biti umjetno stvoreno, mora nastati samo.
Međutim, uvjet za nastanak i održavanje civilnog društva jest gospodarska neovisnost građana od politike. U Hrvatskoj, u gotovo svim područjima izvan većih gradova, načelnici, gradonačelnici, šefovi gradskih organizacija praktički su u poziciji gospodara života i smrti nad građanstvom. Rijetka je obitelj u nekoj manjoj sredini u kojoj barem jedan član nije zaposlen u javnom sektoru. I privatne tvrtke su izložene teroru politike, inspekcijama porezne ili neke druge uprave, istog trena kada se nekome od političara ili birokrata zamjere. Kakvo se civilno društvo može razviti u kontekstu apsolutne i neograničene kontrole političara nad egzistencijom velikog dijela građana?
Zato je jedini stvarni program za suzbijanje korupcije onaj koji će gospodarstvo i ljudsku egzistenciju osloboditi od arbitrarne volje političara. Prijeko je potreban zaokret u smjeru ekonomskih sloboda, koji će povećati životni standard i smanjiti moć birokrata i političara. Tako će građani, i neizravno i izravno, postati manje ovisni o političarima, te će prilike i motivacije za korupciju biti manje.
