Ministrica znanosti i obrazovanja Blaženka Divjak je po mnogo čemu fenomen na našoj političkoj sceni. Prije svega, ona je očiti dokaz kako netko može biti član Vlade i odlučivati autonomno o svemu u svome resoru, a ponašati se kao oporba istoj toj Vladi – kad god je to produktivno i probitačno za nju osobno ili za stranku (HNS) iz čije je kvote zasjela na ministarsku poziciju i za koju je vezana pupčanom vrpcom (iako formalno nije njezin član).
Drugo, riječ je o poprilično arogantnoj i bahatoj osobi koja je očito uvjerena kako je bogomdani ekspert za oblast obrazovanja – nje se nikakve kritike ni primjedbe (pa dolazile one i iz itekako kompetentnih krugova), ne dotiču. Blaženka nastavlja po svomu, čvrsto i nepokolebljivo i cinično se smije u lice svim oponentima, pa i samome premijeru (kad god joj se prohtije).
I, na kraju, ona je jedini i jedinstven primjer u povijesti hrvatskih ministrovanja od kad je samostalne Hrvatske po još nečemu: ne samo da kao čelna osoba Ministarstva znanosti i obrazovanja “nije odgovorna” za stanje u vlastitom resoru, nego čak dopušta sebi luksuz da potiče proteste i javna okupljanja djelatnika iz sustava obrazovanja – i pri tomu bude pošteđena svake kritike! Upravo smo tomu svjedočili na prošlogodišnjim protestnim okupljanjima u Zagrebu i štrajkovima koji su organizirani po školama. Nitko živ od štrajkača i onih koji su protestirali ni jednom jedinom riječju nije spomenuo odgovornost čelne osobe ministarstva protiv kojega su onako bučno podigli svoj glas!? Taj se paradoks drugačije ne da objasniti, nego time da je štrajk u suštini bio uperen protiv Vlade i aktualne vlasti, a ne zbog navodnih “nepravdi” koje se čine prosvjetarima.
Dakako, “moć” ministrice Divjak proizlazi iz jedne jedine činjenice, a koja se sastoji u pragmatičnom pristupu premijera Plenkovića da po svaku cijenu (radi opstanka svoje Vlade) zadrži HNS u koaliciji, pa koliko košta neka košta. Takva hazarderska igra premijera koštat će na kraju sve nas, a prve su naznake toga već na vidiku.
No, da se kratko osvrnemo i na jedan aktualni događaj.
Prije tri dana je Visoki trgovački sud u Zagrebu odbio žalbu ministrice Blaženke Divjak vezano za upis u Sudski registar Fakulteta hrvatskih studija. Ona je dakle, stava, da spomenuta obrazovna institucija ne ispunjava zakonske uvjete za upis u Sudski registar, dok doneseni pravorijek jasno potvrđuje da tomu nije tako, iz čega neminovno slijedi zaključak da ministrica znanosti i obrazovanja ne zna raditi svoj posao, odnosno, pojma nema što je sve potrebno i koji zakonski uvjeti moraju biti ispunjeni da bi se jedna takva institucija konstituirala i zakonski registrirala u sustavu obrazovanja.
Prof. dr. sc. Pavo Barišić, dekan Fakulteta hrvatskih studija, nakon svega pojašnjava kontekst u kojemu se sve odigralo, izražavajući svoje zadovoljstvo što je poslije niza problema i podmetanja koji su dolazili od aktualne ministrice i njezinih suradnika, Rješenje o upisu javne ustanove Fakulteta hrvatskih studija postalo pravomoćno.
Postavlja se, međutim, pitanje: kakav je legitimitet ministra koji do te mjere ne poznaje temeljne zakonske odredbe u vlastitom resoru, za daljnje obnašanje dužnosti? To je ono o čemu u javnosti treba raspraviti – ako se već ignorira u Vladi koja bi o tomu morala voditi brigu.
Nije li vrijeme da se uvede i sustav odgovornosti za državne službenike i dužnosnike, u kojemu će oni snositi posljedice svojih promašaja? Je li normalno da jedan ministar – koji je na čelu tako važnog resora – ne zna kojim sve zakonskim uvjetima mora udovoljavati jedna tako važna institucija kao što je fakultet?
Na stranu to što ministrici Divjak smeta jedino i isključivo Hrvatski studij. Taj prefiks “hrvatski”, mnogima u ovoj zemlji “bode uši“, što je žalosna, ali jednako tako i nepobitna činjenica.
Kod nas se bez ikakvih ograničenja mogu registrirati sve moguće udruge, organizacije i institucije koje se bave “ljudskim pravima i slobodama“, “spolnom i rodnom ravnopravnošću“, agresivnim nametanjem i propagiranjem LGBTIQ “kulture“, slobodno se mogu registrirati masonska tajna društva kao “legalne” građanske udruge (!?), ali kad to pokušaju naši Hrvatski studiji koji ispunjavaju sve uvjete za status fakulteta – e, to ne može!
Da je neki LGBTIQ fakultet u pitanju, ne treba dvojiti da bi se ministrica itekako založila za njegovu registraciju i tu joj nikakva žalba ne bi pala napamet.
Žalosno, jadno i kukavno. Živjeti u Hrvatskoj kao bubreg u loju, a u isto vrijeme voditi rat protiv hrvatskoga identiteta i svega onog što ovaj narod čini narodom i to s najviših mjesta u državnoj vlasti – to je apsurd naše stvarnosti i nešto što se racionalno ne može objasniti.
