Ove godine, ali i nekoliko posljednjih, na društvenim mrežama Facebooku i Instagramu kod nekolicine hrvatskih turista zabilježen je zanimljiv trend. Prilikom posjeta luke Ploče oni svoju lokaciju objave na tim mrežama, ali ne podpravim imenom grada već pod jednim drugim.
Dio turista koji dođu ili prođu Ploče u Instagram hashtagovima to mjesto naziva – Kardeljevo. Čak i sam Instagram u svojoj geo-lokaciji na izbor nudi Kardeljevo, ime grada koji ne postoji!
Zašto Kardeljevo?
“Pa gdje im je pamet”, komentiraju na mreži stanovnici Ploča koji navode da su grad uvijek nazivali Ploče ili Ploča, ali da su različiti sistemi nametali imena raznih vođa… Kardeljevo se nije uvriježilo među stanovnicima, taj naziv su brzo zaboravili, ali evo iz prošlosti u sadašnjost ga je vratio – Instagram.
Izvorni stanovnici grad su nazivali ‘Ploča’, što je i izvorno ime ovoga grada. A zašto ‘Ploča’? Ime ‘Ploča’ dano je vjerojatno zato što su stanovnici okolnih mjesta i prvi doseljenici vadili i sušili svoje ribarske mreže na području današnjeg grada ili po otočiću u sredini zaljeva koji ima izgled ravne ploče.
Grad je od 1950. do 1954. godine, te od 1980. do 1990. nosio ime Kardeljevo po jugoslavenskom komunističkom političaru, Slovencu Edvardu Kardelju. Ploče imaju vrlo “bogatu” povijest promjena svog imena, prvo je za vrijeme Kraljevine Jugoslavije promijenjeno ime u Aleksandrovo, po kralju Aleksandru I. Karađorđeviću.
Ipak su Ploče
To ime se održalo do II. svjetskog rata, i talijanske okupacije, kada Aleksandrovo postaje Porto Tolero (tal. luka za prekrcaj, a što je banalna istina, jer im je služila za ukrcaj sirovina iz Bosne prema Italiji). Nakon kraja rata 1945. vraćeno je izvorno ime, Ploča.
U međuvremenu od 1954. do 1980. prvi put se uvelo ime Ploče, dakle množina prvotnog naziva, koje se vraća u počecima osamostaljenja Republike Hrvatske, već 22. studenoga 1990. godine.
Zašto Edvard Kardelj?
Hrvatska enciklopedija Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža navodi: Kardelj, Edvard, slovenski političar (Ljubljana, 27. I. 1910 – Ljubljana, 10. II. 1979). Završio je učiteljsku školu u Ljubljani. Od 1928. bio je član KPJ, a 1930–32. bio je zatvoren. God. 1934–37. radio je u Kominterni u Moskvi, gdje je upoznao J. Broza, koji ga je uključio u novo vodstvo KPJ.
Osnovao je Komunističku partiju Slovenije 1937., a od 1940. do smrti bio je član najužega vodstva KPJ. Suosnivač je Osvobodilne fronte Slovenije. Bio je potpredsjednik Izvršnog odbora AVNOJ-a 1942., potpredsjednik partizanske vlade (NKOJ) 1943., potpredsjednik jugoslavenske vlade 1945–63. te ministar vanjskih poslova 1948–53.
Također je obnašao i dužnost predsjednika Savezne skupštine 1963–67., a bio je i član Predsjedništva SFRJ od 1974. do smrti. Istodobno je zauzimao najviše partijske funkcije. Bio je sekretar CK SKJ 1958–66., član Predsjedništva CK SKJ 1964–79. te član Izvršnoga biroa Predsjedništva CK SKJ 1969–72.
Od početka svojega djelovanja zastupao je ravnotežu klasnog i nacionalnog pristupa, zauzimajući se osobito za slovenske nacionalne interese. Nakon uklanjanja M. Đilasa 1954. postao je glavni partijski ideolog i teoretičar, a nakon pada A. Rankovića 1966. svoje je zamisli o reformi federacije, uz Titovu potporu, pretočio u novi model federacije potvrđen Ustavom 1974., kojim su bitne ovlasti prenesene na federalne jedinice, piše Slobodna Dalmacija.
