Hoćemo li napokon priznati Petra Stipetića? Ovakav čovjek ne smije ostati zaboravljen

General Petar Stipetic Photo: Zeljko Hladika/PIXSELL

Jedan od najslavnijih, ali nažalost ne i najpoznatijih, hrvatskih generala svakako je Petar Stipetić. Bio je jedan od glavnih ljudi u Operaciji Oluja te je bio i načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske.

Stipetić na početku rata

Na poziv predsjednika Franje Tuđmana, tj. razgovora u strogoj ilegali, u rujnu 1991. godine, general Stipetić prelazi u HV s dužnosti načelnika “Operativnog odjela 5. vojne oblasti JNA”. Odmah je raspoređen na najviše zapovijedne dužnosti tj. na dužnost zamjenika generala Antona Tusa, načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske (GS).

Iz čina general-majora JNA preveden je u čin general bojnika HV-a 1991. godine. General Stipetić jedan je od hrvatskih generala koji su došli u sukob s ministrom obrane Gojkom Šuškom i to zbog čvrstog ustrajanja na vlastitim stavovima, odnosno na stručnosti u donošenju pojedinih odluka.

Prema tvrdnjama generala Stipetića, HV je već 1991. godine bio spreman za ofenzivno djelovanje. Operacije su počele na Bilogori i Papuku Operacijom Otkos 10, no sve je zaustavljeno Sarajevskim primirjem.



Početkom 1992. povjerenik Vlade RH Ante Karić, pukovnik Nikola Rendulić i general Stipetić su upučeni, po naredbi predsjednika Tuđmana, u Gospić gdje su trebali smijeniti zapovjednika 128. brigade HV-a generala Mirka Norca, i to zbog niza primjedaba na stanje u Gospiću.

General Stipetić je pročitao generalu Norcu zapovijed predsjednika Tuđmana po kojoj se smjenjuje sa mjesta zapovjednika, te da se na njegovo mjesto postavlja pukovnik Nikola Rendulić. General Norac je odbio izvršiti zapovijed, te je tom prilikom generalu Stipetiću izjavio “da je za njega jedini general Vjekoslav “Maks” Luburić”.

General Stipetić je po povratku u Zagreb izvijestio predsjednika Tuđmana o Norčevom odbijanju izvršenja zapovijedi, na što je predsjednik Tuđman vrlo žestoko reagirao, te je zapovjedio određenim ljudima da to riješe, međutim ništa nije promijenjeno. U srpnju 1992. godine general Stipetić postaje zapovjednika Zbornog područja (ZP) Osijek i slavonskog bojišta, a u prosincu iste godine postavljen je za zapovjednika ZP Zagreb.

Stipetić na kraju rata

Tokom razrade plana za Operaciju Oluja, general Stipetić je obnašao dužnost pomoćnik načelnika GS-a za borbeni sektor. Aktivno je sudjelovao u razradi plana, a 3. kolovoza 1995. bio je član hrvatske delegacije u Ženevi na pregovorima sa Milanom Babićem i ostalim vođama pobunjenih Srba.

General Stipetić je imao zadatak da okonča te razgovore na način da Srbi pristanu na mirnu reintegraciju, te da dobiju široku autonomiju. Nakon što je srpsko vodstvo odbilo mirnu reintergraciju, predsjednik Tuđman je donio odluku o pokretanju operacije Oluja. General Stipetić je po naredbi načelnika GS-a, generala Zvonimira Červenka, upučen da zapovijeda obrambenim sektorom Istok.

5. kolovoza ujutro, generala Stipetića je nazvao predsjednik Tuđman i naredio mu da zbog zastoja operacije preuzme zapovijedanje sektorom Sjever kod Petrinje od generala Ivana Basarca.

General Stipetić je upozorio predsjednika Tuđmana da nije uputno u toku operacije vršiti smjenu zapovjednika, ali je predsjednik Tuđman inzistirao rekavši “Vi ste vojnik i ovo je zapovijed”, poručivši mu još da mora uvesti red na bojištu.

Dana 6. kolovoza general Stipetić je zapovijedio napad na cijelom bojištu prema postojećim planovima. Rezultata toga je bio da je HV već sutradan ujutro 7. kolovoza ušao u Petrinju, zatim oko podne u Kostajnicu i na večer u Glinu.

Nakon oslobođenja Gline generalu Stipetiću se obratio general UN-ovih snaga Peters sa viješću da se srpske snage namjeravaju predati, te da se zaustavi napredovanje HV-a. General Stipetić nije vjerovao tim vjestima, te je samo naredio usporavanje napredovanja svoje jedinice.

Predaja srpskih snaga je bila dogovorena 8. kolovoza u 10 sati u bazi UN-a u Glini. No kako se predstavnici srpskih snaga tada nisu pojavili, general Stipetić je zaprijetio da će u 13 sati započeti topničku pripremu za daljnji napad iako su jedinice pod zapovjedništvom generala Stipetića do tada već bile ušle u Dvor. 21. kordunski korpus srpskih snaga se predao HV-u 8. kolovoza u 14 sati, predaju generalu Stipetiću je izvršio pukovnik Čedo Bulat.

Sastavljajući dokument o predaji general Stipetić je pukovniku Bulatu sugerirao da civili koji žele ići put Srbije idu naprijed u koloni, a da poražena vojska čak i u predaji čuva zaleđe naroda koji je povukla za sobom. Međutim, pukovnik Bulat nije poslušao savjet generala Stipetića nego se striktno držao uputa iz Beograda i odlučio da se najprije povlače vojska i oficiri, a narod neka ostane za njima.

Na to je general Stipetić reagirao rekavši pukovniku Bulatu neka radi što hoće kad očito nije svjestan povijesne odgovornosti pred kojom se nalazi. Da bi zapamtio ovu časnu pobjedu HV-a, pukovniku Bulatu i svim njegovim oficirima general Stipetić nije oduzeo osobno naoružanje. Zadnji puta u povijesti je sličan slučaj predaje zabilježen tokom Drugog svjetskog rata u bitci za Staljingrad.

“Gospodine generale, pukovnik Čedo Bulat, zapovjednik 21. kordunskog korpusa, predajem vam korpus i čestitam hrvatskoj vojsci na pobjedi”, predao je prijavak zapovjednik poražene krajiške vojske tog 8. kolovoza 1995. godine generalu Hrvatske vojske Petru Stipetiću na dan kada je u Hrvatskoj de facto završio rat. Ostatak okupirane zemlje pripojio se mirnom reintegracijom bez ijednog ispaljenog metka, no i taj događaj se ne bi zbio bez vojne pobjede koja je ostvarena tog kolovoza.

Sjećanje na Stipetića

General Stipetić preminuo je 2018. Godine, Vlado Hodalj preminuo je kao umirovljeni brigadni general nedavno, 29. lipnja ove godine, a Miroslav Vidović jedini je još uvijek živ i zdrav.

Vlado Hodalj je preminuo prije mjesec dana, ali i to je prošlo nezamijećeno. Iz MORH-a nitko nije došao na sahranu, niti se sjetio tko iz državnog vrha održati govor, kaže Vidović.Hrvatska država ima dvojaki odnos prema Oluji, s jedne strane se slavi sam događaj, ali su se godinama marginalizirali glavni sudionici. Slavi se dizanje zastave na kninskoj tvrđavi, iako su još tri dana poslije toga vođene teške borbe.

U ovom uvodu mogli smo vidjeti koliki je značaj za stvaranje Hrvatske države imao sam Stipetić stoga nitko ne može reći da se Stipetića ne treba sjećati. Miroslav Vidović, tadašnji poručnik, danas satnik u mirovini, bio je pobočnik generala Petra Stipetića. Kako sam napominje, on i Vlado Hodalj su svojeručno i sastavili tekst Sporazuma o predaji.

Pripadnik tadašnje Sigurnosno-informativne službe je svjedok i sudionik svih događaja. O originalu dokumenta o predaji srpskih snaga kaže da bi trebao biti negdje u Ministarstvu vanjski poslova.

„Nitko taj papir nije tražio godinu dana nakon predaje, a onda su ga zatražili iz ministarstva Vanjskih poslova, dok je Granić bio ministar, jer su haški istražitelji nakon Oluje počeli istraživati. Možda ga u Ministarstvu vanjskih poslova imaju”, kaže Miroslav Vidović.

Prema njegovim riječima, Sporazum o predaji samo je završni dokument jer ono najbitnije piše u zapisnicima sa sastanaka. „Tamo se nalaze činjenice o tome tko je bio napadnut a tko agresor, tko se nije držao konvecija… „ kaže umirovljeni satnik Vidović.

Marginalizacija Stipetića

General Petar Stipetić, čovjek koji je možda i najzaslužniji za uspjeh „Oluje”, isprva nije ni pozvan da sudjeluje u njoj, iako je četiri godine uvježbavao vojsku baš za tu bitku, piše Deutsche welle.

Kada je drugog dana “Oluje” stvar izmakla kontroli u Sjevernom sektoru i kada je poginulo dvanaest vojnika Druge gardijske brigade, Stipetić je pozvan da spašava stvari. Pozvali su ga iz Đakova gdje je bio raspoređen u slučaju da srpske snage pokušaju napad na istoku zemlje, što se srećom nije dogodilo.

„Stipetić je trebao zapovjedati Sektorom sjever od samog početka. No, kada su se pojavili problemi, pozvao ga je predsjednik Tuđman i zapovijedio da preuzme zapovjedništvo. Stipetić je inzistirao na pisanoj zapovjedi i kad ju je dobio, odmah je otišao u Sisak i preuzeo zapovjedništvo od Basarca”, svjedoči o razvoju situacije Vidović.

Čuvena predaja tim više je velika jer se nije dogodio nijedan postupak koji nije u skladu sa Ženevskom konvencijom. Poštovala su se ratna pravila. Bila je to pobjeda bez mrlje, što su morali potvrditi i haški istražitelji, unatoč svojoj nakani da Stipetića otpreme u Haag. Ono što se dogodilo poslije Oluje, Hrvatsku je kasnije koštalo politički, financijski i moralno.

Vidović svjedoči o post-festum događajama kada je Stipetić razgovarao s haškim istražiteljima i čiji je bio svjedok.

„Bili su prisutni i Čedo Prodanović i Orsat Miljenić ispred Vladina ureda za suradnju s Haaškim sudom. Neki su bili iznenađeni kako su istražitelji bili pripremljeni. Došli su sa hrpom registratora i svi dokumentima. Bilo je čak i transkripata iz Ureda predsjednika”, kaže Vidović.

No usprkos tome, Stipetić nikad nije vidio haški pritvor iznutra.

Nakon “Oluje” Stipetić je prvi put u četiri godine promaknut u Hrvatskoj vojsci. Trebalo je dugo vremena dok se njegova uloga u cijeloj priči počela vrednovat. Neki kažu da mu je veliki „grijeh“ bio što se nikada nije htio učlaniti u stranku, neki tvrde da mu je zamjereno što nije želio sudjelovati u vojnim operacijama u Bosni i Hercegovini jer je kao časnik starog kova smatrao da nema što tražiti u susjednoj državi.

No, svi se slažu u jednom, u pitanje bio vrhunski vojni strateg i častan čovjek koji je u vihoru rata pokušavao sačuvati svaki život, a uzroke njegove marginalizacije treba tražiti isključivo u – politici, djelatnosti koje se kao vojnik klonio do samog kraja. Danas se središnji trg u njegovom rodnom Ogulinu zove njegovim imenom kao podsjetnik što misle o njemu ljudi iz grada iz kojeg je potekao – ljudi koji su ga poznavali.

Komentari