Ena je u 30-toj doživjela moždani, a onda i epilepsiju. U napadaju je ozlijedila glavu i ničeg se ne sjeća, no živi punim plućima

privatni album

Ena Gumbas Špiranec je 32-godišnja djevojka koja je zaposlena kao prevoditeljica u tvrtki “China Road and Bridge Corporation”, koja je široj hrvatskoj javnosti poznata kao izvođač radova na pelješkom mostu. Živi s roditeljima, bakom i malom mopsicom Tiffany u Zaboku.

Zanima je, kaže, ‘brdo toga’, od proučavanja raznoraznih jezika i kultura, putovanja, a bavi se i pisanjem pjesama “otkad zna za sebe”, tako da joj je u budućnosti u planu i objava zbirke poezije.

Međutim, itekako ispunjeni život ove mlade žene je u 30-oj godini nakratko prekinuo moždani udar, nakon kojeg je uslijedila i epilepsija.

Prije nekoliko dana doživjela je epi napad, pala je, te ozlijedila glavu. Ničega se ne sjeća. No, kaže da živi sretnim i uspješnim životom i želi destigmatizirati tu bolest.



“Da, to jest prilično neuobičajeno, no koliko čujem od liječnika s kojima sam o tome razgovarala, danas je sve više takvih slučajeva među mladim ljudima, a posebno ugrožena skupina su žene. U mom konkretnom slučaju, ispostavilo se da je riječ o genetskoj podlogi.

Žile su mi, naime, nasljedno aterosklerotične, što znači da im je stijenka kruća od prosjeka, laički rečeno, i nešto sužene u vratu. Sjećam se tog jutra prije nešto više od dvije godine kad sam rutinski izvodila svoju jutarnju tjelovježbu i čula odjednom glasni ‘BLUP’ u glavi.

Tad nisam imala pojma što se dogodilo, niti sam tome pridavala posebnu pažnju. Jedino što sam primijetila je da mi je jedna zjenica veća od druge. Otišla sam odmah neurologu koji je napravio one testove gdje podižeš dvije ruke ispred sebe, pa te pitaju je li koja teža, itd. Međutim, poslali su me kući jer tada još ni nije došlo do moždanog udara pa nikakav neurološki deficit nije bio uočljiv.

Tada se zapravo dogodila disekcija karotide, što znači da se stijenka raslojila. Nažalost, liječnici to nisu odmah detektirali, jer im ja taj ‘BLUP’ nisam spomenula, nisam se u tom trenutku uopće toga ni sjetila, bila sam fokusirana isključivo na nejednake zjenice.

Dva tjedna nakon toga, radi silne količine krvnih ugrušaka koji su nastali disekcijom, došlo je do moždanog udara jer je jedan ugrušak začepio žilu u mozgu, dakle ishemija. Mislim da sam negdje pročitala da se vrlo slična stvar dogodila i Stipi Božiću, doduše uslijed mnogo težih fizičkih napora.

Ono što bih željela naglasiti, ako netko ovo bude čitao i doživi istu stvar, molim vas da to ne shvatite olako i da spomenete liječnicima baš svaku, i najmanju sitnicu koja vam padne na pamet, jer ćete si time vrlo vjerojatno spasiti život. Ja sam imala tu sreću da, iako sam doživjela moždani udar, on nije ostavio težih posljedica, ni fizički, a ni kognitivno.

‘Najteža’ posljedica je zapravo epilepsija, koja se pojavila šest mjeseci nakon moždanog. To i nije tako neuobičajeno jer, budući da je mozak plastičan i nastoji kompenzirati nastalu štetu, pojačana električna aktivnost u tom procesu može dovesti do epileptičnih napadaja”.

Kakvu terapiju primate?

“Uzimam antiepileptik koji se pokazao vrlo učinkovitim, tako da su napadaji uistinu rijetka pojava. Prije ovog zadnjeg, imala sam napadaj prije devet mjeseci. Osim toga, antikoagulans protiv zgrušavanja krvi radi suženih žila i lijek protiv nakupljanja masnoća na unutrašnjosti žila, iz istog razloga”, govori Ena.

Može li se s tom bolešću normalno raditi?

“Apsolutno se može normalno raditi s epilepsijom jer ne utječe na kognitivne sposobnosti, a uz redovnu terapiju i informiranje kolega o vašoj situaciji, primjerice kako reagirati u slučaju napadaja, nema baš nikakvog razloga zašto osoba s epilepsijom ne bi mogla biti jednako učinkovit i dobro integriran član radne zajednice kao i bilo tko drugi.

Moram iskoristiti ovu priliku i da zahvalim na podršci i razumijevanju mojih kolega, kolegica i nadređenih iz “China Road and Bridge Corporation” koji me nikada zbog epilepsije nisu tretirali drukčije, i mislim da oni mogu poslužiti kao uzor mnogim drugima, ne samo kao poslodavci/kolege, već i kao ljudi”, kaže Ena.

Kako je izgledao taj posljednji epileptični napad?

“Kod posljednjeg napadaja sam bila sama kod kuće, tako da mi nitko nije mogao priskočiti u pomoć. Sjećam se predosjećaja, odnosno aure. Promijenio mi se okus u ustima i osjećala sam mravinjanje u rukama. Prvo sam prtljala po mobitelu razmišljajući koga da zovem, ali sam shvatila da nemam vremena za to.

Tako da sam legla na krevet, i to je zadnje čega se sjećam. Nakon toga je uslijedio napadaj kojeg se ne sjećam. Sljedeće čega se sjećam je da sam došla k svijesti, probudila sam se na krevetu i imala masnicu na oku i ranu na nosu”, prepričava Ena, piše Slobodna Dalmacija.
.

Komentari