Dodik obesmišljava postojanje onakve BiH kakvu zamišlja bošnjačka politička elita

Godinama već Milorad Dodik plastično obesmišljava suštinu postojanja bosanskohercegovačke države. I ne, on to ne radi onako kako bi neki htjeli da to radi – nema tu, dakle, ništa od velikosrpske politike, nema tu ništa od famoznih priča o karađorđevima, podjelama bosne i sličnih bajki u koje nemali broj Bošnjaka voli vjerovati.

Dodik obesmišljava postojanje onakve Bosne i Hercegovine kakvu zamišlja bošnjačka politička elita i – treba pravo kazati – dio Bošnjaka. Ponajprije je to onaj dio od 200 i nešto tisuća njih koji glasom za Komšića pokazuju da mrze Hrvate, ali i političku ideju da se u BiH nešto treba dijeliti između tri konstitutivna naroda.

Oni su zagovornici ideje da Bosna (kako oni pogrešno zovu državu Bosnu i Hercegovinu) pripada Bošnjacima dok Hrvatska i Srbija pripadaju Hrvatima odnosno Srbima. Primordijalno je to shvaćanje politike, političkih procesa i države-nacije kao takve koja je svoj vrhunac doživjela onkraj 19. stoljeća a počela krajem 18. stoljeća za što u povijesti imamo primjere kao što je, recimo, ujedinjene Italije.

Gospodin Dodik nije nikakav rušitelj Bosne i Hercegovine, faktor nestabilnosti ili netko tko želi odvojiti Republiku Srpsku. Da, on ima san o, kako on to kaže, državi Srpskoj, neovisnoj Republici koja će egzistirati kao samostalna država.



Ali ta samostalnost Republike Srpske nije sama sebi svrha. Riječ je o induciranom nacionalizmu koji je proizveden krađom prava. Riječ je o nečemu što je probuđeno. Nino Raspudić je jednom otprilike rekao, govoreći o problematici Hrvata u BiH, kako je on profesor i da on kao profesor nema potrebu isticati tu činjenicu, ali da on kao bh. Hrvat ima potrebu isticati tu činjenicu jer mu se, praktično, brani da bude to što jest – Hrvat iz BiH. Tako je i s Dodikom. On ne srbuje jer mu je to fora, on srbuje jer je na to primoran. Jer dio bošnjačkih stranaka, ali nažalost i samih Bošnjaka, ne želi prihvatiti činjenicu da je Bosne i Hercegovina država tri konstitutivna i u svemu ravnopravna naroda.

Dodikovo djelovanje se ne odnosi a priori protiv Bosne i Hercegovine. On je protiv ovakve Bosne i Hercegovine. Jednako kao što je protiv nje i svaki normalan politički Hrvat, Srbin, pa i Bošnjak ako želi istinsku dobrobit državi Bosni i Hercegovini.

Dodik dobrih 15 godina obesmišljava ideju takve Bosne i Hercegovine. I to je, dakako, vrijedno slavlja. A znamo da na Balkanu, uglavnom, fešte nema bez harmonike. Dodikov potez dovođenja harmonike u Predsjedništvo BiH je upravo to – obesmišljavanje institucija ovakve Bosne i Hercegovine. Države u kojoj se na ambasadorska i konzularna mjesta šalju ljudi bez diploma i ljudi koji prijete ratom, države u kojoj šef tajne službe ima osam razreda osnovne škole, države u kojoj jedan konstitutivni narod preglasava treći, a da može, preglasao bi i drugi, nego još ne može, države u kojoj je žena od prvog u Bošnjaka direktorica zato što mu je žena, a federalni premijer, uhvaćan s rukom u pekmezu do lakta, i dalje premijer, koji se nakrao u doba najveće zdravstvene krize u nojoj povijesti… I tako dalje i tako dalje, moglo bi se nabrajati do preksutra.

Takvu Bosnu i Hercegovinu naprosto ne želi velika većina Hrvata i Srba i tiha manjina Bošnjaka. I to je legitiman politički stav kojeg stalno treba ponavljati jer takva država nema smisla. Država u kojoj je 50 posto njenih građana trajno nezadovoljno ne može imati smisla. A Bosna i Hercegovina je danas upravo to. Polupropali projekt u kojem nitko više nije zadovoljan.

Dodik je danas, možda i po stoosamdesetišesti put to pokazao, ovaj put harmonikom, što je, kako smo već rekli, lijepo i simbolično.

Obesmišljavanje ovakve države zaslužuje malo harmonike, šteta je samo što na feštu nisu bili pozvani i hrvatski politički predstavnici, a možda su i bili, nego su se poslovično, kako to čine prečesto, držali po strani.

Komentari