Hrvatska je, prema podacima Eurostata, jedna od najrevnijih država u prikupljanju ‘ekoloških poreza’. U 2018. godini udio prihoda od ekoloških poreza u općim prihodima države bio je 9.3 posto. Prosjek Europske unije bio je 6 posto.
Većina tih prihoda sastoji se od prihoda od poreza i trošarina na energente i prijevoz, kako u Europskoj uniji tako i u Hrvatskoj. Međutim, nameće se pitanje, ako je Hrvatska vodeća u ekološkim porezima, zašto nije vodeća i u zaštiti okoliša?
Mostov saborski zastupnik Slaven Dobrović za portal Otvoreno je komentirao tu problematiku. Taj podatak ga ne čudi, jer je hrvatska administracija puno revnija u prikupljanju raznih prihoda nego u obavljanju svojeg posla. To jest, u izvršavanju zadaća za koje su ta sredstva namijenjena.
“Hrvatska administracija, državna, regionalna, na svim razinama, je brza i efikasna u naplati bilo kakvih nameta tako i ovih ekološke prirode. Međutim, Hrvatskoj fali, opet na svim razinama, sustavnost”, smatra Dobrović.
To potvrđuju, ističe Dobrović, nalazi raznih revizija koje prate trošenje sredstava.
“Obično potrošnja nema veze s namjenom na temelju koje su sredstva i skupljena. To je apsurd koji je sveprisutan u Hrvatskoj, i kojem bi trebalo stati na kraj.”
Fond za zaštitu okoliša, tvrdi Dobrović, primjer je te prakse.
“Primjerice, naknade na račun trgovanja emisijama CO2 na dražbi. Hrvatska tu dobiva lijepe novce, zato što imamo slabu industriju. Kada vidite kako se troše ti novci, to je strašno”.
Tim se sredstvima, pojašnjava Dobrović, financiraju, između ostalog, dodatne, vantroškovničke radove za centre za gospodarenjem otpadom.
“To je apsurdno, jer su to centri koji ne da ne doprinose poboljšavanju nacionalne bilance po pitanju stakleničkih plinova, nego čak štete. To su centri za obradu nerazvrstanog ostatka otpada. To znači da bi njihov kapacitet, da sustav funkcionira, trebao biti što niži”.
U konačnici, mjerenje kvalitete sustava zbrinjavanja otpada trebala bi se mjeriti upravo kroz kapacitete centre, tako da što je manji, to je bolji.
“To je eklatantan primjer kako se u Hrvatskoj nesustavno, nekoordinirano, sektorski nepovezano prilazi ovim problemima”, ističe Dobrović te dodaje da ga ne čudi da smo pri vrhu u naplati poreza.
“Kada bi išli analizirati kakvi smo po kvaliteti trošenja tih sredstava, bi vjerojatno bili među zadnjima”, smatra Dobrović.
Dio problema su, potvrdio je Dobrović, i razni interesi ugrađeni u sustav zbrinjavanja otpada.
“Da, oni su prisutni. Naravno, to nije lako dokazati, ali kad pogledate tijek odluka, gdje i kako se troše novci i u kojoj je to relaciji sa općim interesom, sve je jasno”, odgovara Dobrović.
Neshvatljivo je, smatra, da se ne financiraju kompostane, centri za ponovnu uporabu i sortirnice. Iako, pojašnjava, procedura za njihovu izgradnju i financiranje je kompliciranija.
“Nego eto, idu ovi centri, poput onog na Marinšćici, s kojima imamo već iskustva”, smatra Dobrović, okarakteriziravši ih kao skupe i vrlo slabe u pogledu ispunjavanja sektorskih ciljeva.
“Ali kod nas se prvo gradi to. To najlakše grade i financiraju samo zato što to gura klijentela koja donosi odluke i u Ministarstvu, i u Fondu, i na lokalnoj razini”, zaključuje Dobrović.
