Dan sjećanja na žrtvu Vukovara održava se pod strogim epidemiološkim nadzorom

Ilustracija Foto: Emica Elvedji / CROPIX

U posebnim okolonostima zbog pandemije koronoavirusa, u Vukovaru će se u srijedu obilježiti 29. godišnjica sloma obrane toga grada na desnoj obali Dunava, koji je u neprijateljske ruke pao nakon tromjesečne opsade i najkrvavije bitke Domovinskog rata.

Grad je pod opsadom bio 87 dana, a bitka za Vukovar završila je, kako se često ističe, 18. studenoga 1991. iako su borbe u pojedinim dijelovima grada trajale još koji dan. Grad su okupirale postrojbe bivše JNA i srpske paravojne postrojbe, a okupacija je završila 15. siječnja 1998. mirnom reintegracijom hrvatskog Podunavlja.

Na staklenim pločama Pastoralnog centra sv. Bone Franjevačkog samostana u Vukovaru imena su 2717 žrtava agresije na Vukovar 1991. godine, simbolično postavljenim iznad Dunava s pogledom na susjednu, srbijansku obalu Dunava kao nijemi čuvari sadašnjosti i svjedoci tragičnih događaja u Vukovaru s početka 90-ih. To je i podsjetnik da je Vukovar, miran gradić na obalama Vuke i Dunava potpuno izbačen iz uobičajene svakodnevice i pretvoren u krvavo poprište nekih od najvećih zločina u Europi nakon Drugoga svjetskog rata.

Živić: Vukovarska bitka poseban je fenomen

Po mišljenju demografa Dražena Živića iz vukovarskog Centra Instituta društvenih znanosti ‘Ivo Pilar’, broj od 2717 poginulih u agresiji na Vukovar 1991., među kojima je i 34 djece u dobi od sedam mjeseci do 17 godina, sigurno nije konačan te hrvatsko društvo mora učiniti sve da se dozna sudbina svakog stradalog čovjeka u Vukovaru i otkriju sve okolnosti njegova stradanja i posljednje počivalište, a – ako je ikako moguće – i počinitelje tih zločina da ih se primjereno kazni.

“Velika ljudska stradanja i materijalna razaranja potpuno su opustošile ovaj grad i njegovu okolicu u kasno ljeto i jesen i ranu zimu 1991. godine. Sada, s gotovo 30-godišnjim povijesnim odmakom od vukovarske bitke, možemo s punim pravom na temelju znanstvenih istraživanja, svjedočanstava i memoarskih zapisa shvatiti da se ovdje dogodio doista jedan poseban, nezapamćen događaj u povijesti Vukovara, Slavonije i Srijema koji je u velikoj mjeri bio presudan u procesu stvaranja i obrane hrvatske države”, ističe Živić.

Po njegovim riječima, ono što se u Vukovaru dogodilo 1991. uvelike je bila prekretnica ne samo vojnih, nego i političkih događaja koji su s jedne strane vodili raspadu Jugoslavije, a s druge osamostaljenju Republike Hrvatske.

“Vukovarska bitka je poseban fenomen, svojevrsna paradigma ne samo suvremene hrvatske povijesti, nego i formiranja modernoga hrvatskog nacionalnog identiteta. To nije samo zbog toga što je Vukovar simbol obrane u vojnom aspektu koji je iznimno važan jer su mnoge analize pokazale da je agresorska snaga, prije svega JNA potpomognuta srpskim paravojnim postrojbama, upravo ovdje ‘slomila zube’. Naime, nakon zauzeća i okupacije Vukovara agresorske snage u Hrvatskoj više nisu imale nikakvih teritorijalnih dobitaka, tako da se može reći da je hrvatska obrana ovdje doista zaustavila daljnju okupaciju Hrvatske”, ističe taj znanstvenik.

Ocjenjuje kako je bitno zapitati se koliki je simbolički kapital vukovarske bitke u smislu viktimologije, žrtvoslovlja i žrtvovanja sebe, sebedarja za slobodu hrvatskog naroda i hrvatske države.

“To je ono što se katkad prečesto zaboravlja jer se sve svodi samo na igru politike i vojske. Međutim, ta simbolika vukovarske bitke je nemjerljiva i ona svjedoči do danas, i svih dosadašnjih godina smo je svjedočili, kroz kolone tisuća ljudi koje su dolazile u Vukovar odati počast žrtvama”, poručuje.

Da nije bilo agresije, broj stanovnika Vukovara sigurno bi rastao

U vezi s ljudskim gubitcima među stanovništvom Vukovara i utjecajem na sadašnje stanje u tome gradu, Živić podsjeća kako je negdašnji, prijeratni prostorni plan razvoja Vukovara predviđao nekih 60.000 stanovnika u sljedećih nekoliko desetljeća.

“U gradu se prije rata vodilo da živi 44.639 stanovnika koji su, međutim, uključivali i nekoliko tisuća ljudi koji su bili popisani ‘vani’ tako da je stvarno u Vukovaru te 1991. godine živjelo nešto manje od 40.000 ljudi. Nema sumnje da bi broj stanovnika Vukovara, da nije bilo rata, rastao iako je to već bilo vrijeme krize ‘Borova’ i smanjenog doseljavanja. Mislim da bi imali sada oko 50.000 stanovnika. Nemoguće je to točno reći”, zaključuje Dražen Živić.

Prema popisu stanovništva iz 2011. u Vukovaru je živjelo oko 27 tisuća stanovnika, a neslužbeno se procjenjuje kako ih danas nešto više od 20.000.

Po podatcima gradske uprave, u gradu je zaposleno oko 10.000 osoba. Od povratka u Vukovar, broj zaposlenih, tvrde u Gradu, lagano je bilježio tendenciju rasta sve do 2011. godine, kada je posljednji put zabilježeno više od 10.000 zaposlenih. Nakon 2011. godine broj zaposlenih pada ispod 10.000 sve do rujna 2019. godine, kada je u Vukovaru zabilježeno 10.089 zaposlenih. S iznimkom prosinca 2019., zadržan je broj od više od 10.000 zaposlenih do ožujka 2020., a takvo je stanje otprilike i danas.

Kolona sjećanja pod strogim epidemiološkim nadzorom

Pogibije i stradanje ljudi u Vukovaru 1991. godine u svakom su slučaju najteži dio tragične novovjekovne povijesti toga grada koji je mnogo obećavao, prepunog gospodarskih i drugih simbola i perjanica poput ‘Borova’, koje je 1931. godine u gradskoj četvrti Borovu naselju osnovao češki industrijalac Tomaš Bata i koje je na vrhuncu poslovanja 80-ih godina prošlog stoljeća zapošljavalo danas nevjerojatnih 23.000 radnika i na godinu proizvodilo 23 milijuna pari obuće. Sve je to nestalo u vihoru agresije na Vukovar koja je, kako se uglavnom navodi, počela 25. kolovoza 1991., kada su bivša JNA i srpske paravojne postrojbe krenule u opći tenkovsko-pješački napad na grad.

Vukovar je branilo oko 1800 pripadnika Zbora narodne garde (ZNG) i policije te dragovoljaca HOS-a ustrojenih u 204. brigadu hrvatske vojske. Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja deblokade grada i pada Lušca 2. studenoga, a zatim i Bogdanovaca, 10. studenoga 1991.,Vukovar se našao u potpunom okruženju.

Napad na Vukovar doživio je kulminaciju u studenome, kada je bilo na desetke zračnih napada, a katkad je u danu na grad palo i do 11.000 granata, bombi i raketa. Obrana Vukovara slomljena je 18. studenoga, a do 20. studenoga agresor je zauzeo sve dijelove grada i ovladao njime.

U srbijanske koncentracijske logore odvedeno je oko sedam tisuća zarobljenika, a iz grada je prognano oko 22.000 Hrvata i ostalih nesrba. Na popisu zatočenih i nestalih još su imena 386 osoba nestalih i nasilno odvedenih iz Vukovara i prigradskih naselja te u pokušaju proboja iz neprijateljskog obruča, kada im se gubi trag na području Petrovaca, Marinaca i drugih naselja na vukovarskom području.

U spomen na stradanje i žrtvu Vukovara u Domovinskom ratu, 18. studenoga gradom će pod strogim epidemiološkim nadzorom proći Kolona sjećanja za koju su epidemiolozi izdali preporuku da ne bude veća od 500 osoba, iako, vjerojatno, svjesni da će svima onima koji to žele teško biti zabraniti dolazak, posebice zato što je 18. studenoga prvi put državni blagdan.

Tog dana do Vukovara ukinuta mogućnost dolaska organiziranim javnim prijevozom, a s mnogih adresa, od vukovarsko-srijemskog župana Bože Galića, vukovarsko-srijemskih epidemiologa do predstavnika Katoličke crkve, građani su pozvani da 18. studenoga ne dolaze u Vukovar i ne izlažu se mogućoj zarazi koronavirusom, nego da počast stradalima u Vukovaru 1991. odaju molitvom u krugu obitelji i župnoj zajednici te paljenjem svijeća u prozorima svojih kuća i stanova.

Komentari