Čitava polovica poljoprivrednog sjemena na svijetu dolazi iz samo četiri koncerna. Bez obzira na već golemu opasnost za vrste koje se njima “ne isplate” politika je na strani – koncerna.
Od kako postoji kultura poljoprivrede, sve je bilo isto: bilo to voće, povrće ili žitarice, seljak je odvojio dio koji će mu poslužiti kao sjeme za sljedeći urod. Ne samo to: pogledao je i kušao je okolo, ima li možda nešto bolje pa bi možda trampio neko svoje dobro sjeme za sjeme drugog ploda koji mu se čini boljim od njegovog. Vremenom je i naučio da jedna vrsta mahuna bolje idu u onom kraju vrta, a druga u ovom. To se znanje prenosilo s koljena na koljeno – do širenja moći međunarodnih koncerna, piše Deutche Welle.
Samo četiri koncerna – Bayer, Corteva, ChemChina i Limagrain danas proizvodi gotovo 50% sjemena koje se zasadi u čitavom svijetu. Nerijetko je to sjeme već i genetski modificirano, kupac se mora obavezati da urod neće koristiti za sjeme – niti oni, niti netko drugi. Nego opet svi moraju kupiti sjeme tog proizvođača. No ni tu nije kraj zaradi: koncerni nude i gnojiva i preparate baš za tu kulturu tako da je jedino potrebno stalno kupovati od istog ponuđača.
“Izmislili smo i pravedno je da ubiremo dobit”
Potpuno je jasno kako je to katastrofa za raznolikost vrsta: bile to jagode ili kukuruz, ostale su samo sorte koje se “isplate” i koncernima. Urod možda i jest veći, ali je sve jednako, bez obzira tko i gdje to proizvodi. Na uzbunu zvoni čak i Organizacija za hranu Ujedinjenih naroda FAO: u proteklom stoljeću je nestalo 75% korisnih biljaka u čitavom svijetu.
Od koncerna i njihovih lobista se uvijek može čuti isti odgovor: oni troše velik novac u istraživanju sorti tako da imaju pravo svoje sjeme zaštiti patentima kao njihovo intelektualno vlasništvo. Njihov stav zagovaraju ne samo države vezane s tim koncernima – SAD, Kanada, Švicarska, Japan i naravno Europska unija, nego i Svjetska trgovinska organizacija. Sve svoje članice tjera da pristupe i Međunarodnom udruženju za zaštitu uzgoja biljaka (UPOV) koji štiti monopol tih koncerna, piše DW.
No to je monopol koji koristi svima, tvrdi zamjenik tajnika udruge UPOV Peter Button: “To znači da oni kontroliraju kako se te sorte iznose na tržište i ubiru profit za njihove investicije. Jer razviti neku novu sortu traje i po deset, petnaest godina.” Proizvođač zato jamči isti proizvod svake godine, ali više nego nerado gleda ako netko želi negdje ponuditi svoje “obično” sjeme.
Opasna “zaštita” intelektualnog vlasništva
Tu mu često pomaže i država koja je pristupila UPOV-u: u ime zaštite “intelektualnog vlasništva” nerado izdaje certifikat za trgovinu sjemenom koje nije proizvod tih koncerna. A bez certifikata mnoge države ne žele dopustiti uvoz i korištenje takvog sjemena, piše DW.
Karine Peschard je znanstvenica na odjelu za biotehnologiju, prehranu i suverenitet sjemena na Institutu za međunarodne odnose i razvoj u Ženevi. Ona upozorava kako je takva politika i više nego opasna, ne samo za raznolikost vrsta nego i za prehranu čovječanstva. Jer već zbog klimatskih promjena bi bilo mnogo bolje da je na poljima više sorti: jedna će možda dati loš urod zbog previše ili premalo kiše, druga će se možda prilagoditi. “Što je homogeniji naš genetski fond, toliko smo izloženiji za svaku vrstu nedaća u okolišu, a znamo da će s klimatskom promjenom biti i sve više takvih nedaća.”
Dodatni problem jest i pritisak koji zemlje Zapada tako vrše na zemlje u razvoju gdje žele eliminirati tamošnje i autohtone vrste: “U tome vidimo novu vrstu neokolonijalizma kojim se uništava i naša osnova za život i okoliš”, smatra Mariam Mayet iz African Centar for Biodiversity u Južnoafričkoj Republici.
Ona traži, čak i ako neka država pristupi UPOV-u, da se seljacima ostavi autonomija i dalje njegovati tradicionalnu poljoprivredu. Jer ona je “osnova ekološkog integriteta, obnovljivosti prirode, biološke raznolikosti i jedina zaštita krajolika i ekosistema”, smatra Mayet, piše Deutche Welle.
Open Source Seed Initiative
Istog je mišljenja čitav niz nevladinih udruga, ali sociolog poljoprivrede Jack Kloppenburg je otišao i korak dalje. Baš kao što postoje “open source” programi za računala koje stoje svima na raspolaganje, tako je i on osnovao Open Source Seed Initiative. On već šest godina šalje paketiće sjemena diljem svijeta i na pakovanju stoji upozorenje kako se otvaranjem paketića “obavezujete da korištenje ovog sjemena i njegovih derivata nećete ograničavati patentima, licencom ili drugim sredstvima.”
Štoviše, korisnici se pozivaju da sjeme dijele svima koji to žele, jedino ih se onda mora upozoriti da i oni ne smiju na bilo kakav način ograničavati njihovo širenje.
Kloppenburg priznaje kako njegov model nije savršen jer sjeme koje dijeli nije ničim zaštićeno tako da je podložno i komercijalnom korištenju. Ali je uvjeren da sustav može funkcionirati i lako se prilagoditi svakom lokalnom podneblju i zemljištu.
Glavni argument poljoprivrednik koncerna je također kako je već previše stanovnika na našoj planeti da bi se oni mogli prehraniti “tradicionalnim metodama” – i političari im to vjeruju. Za Kloppenburga je to obrtanje činjenica: “Ljudi se moraju moći sami prehraniti – i mora im se opet dopustiti da to čine.” Ali onda bez dividende i dobiti za proizvođače sjemena.
