Bilić o Međunarodnom dječjem festivalu: Mi smo kao takva manifestacija najstariji na svijetu

Festival djeteta Šibenik osnovan je davne 1958. godine kao kazališno-poetska manifestacija namijenjena promicanju umjetničkog stvaralaštva djece i za djecu. Naravno kako to kod nas biva, cijeli festival pokrenut je zahvaljujući nekolicini šibenskih entuzijasta čije su ideje mnogi blagonaklono prihvatili.

U Terapiji kod Opačka, gost direktor dječjeg festivala Jakov Bilić otkriva što su nam vrijedne ruke organizatora pripremile za ovaj 61. Međunarodni dječji festival.

“U subotu smo imali svečano otvaranje, otvorio nam je ponajbolji, ako ne i najbolji teatar za cirkus iz Šanjolske, “Cirkus teatar”. Zbilja je bilo jako lijepo, veličanstveno uz taj već tradicionalni šibenski vatromet i ponešto druženja na rivi. Jučer je bio koncert posvete Rajku Dujmiću odnosno njegovom dječjem stvaralaštvu. Večeras nas čeka još jedan koncert i još dvanaest dana točaka, programa, likovnih, filmskih, radioničkih” rekao je Bilić.

Nada se i kako će sve proći u redu te da će svih osamdesetak programa koje su pripremili, uspjet održat. Dodaje i kako je te tek jedna trećina onoga što bi u normalnim okolnostima pripremili: “I idemo, nekako brodimo, nedamo se i nadam se da će sve biti dobro.”


Komentira i kako je bilo lakše prošle godine kada je “lockdown” došao u trećem mjesecu, pa su “na horuk” uspjeli odraditi stotinjak predstava. Usporedbe radi, posljednji normalni festivali iz 2019. imao je 194 programa.

Kamenoklesarstvo zanimljivije od računala

“Trideset i tri su radionice, za vaše gledatelje koji možda dosad nisu imali prilike detaljnije se upoznat, radionice dječjeg festivala su zapravo jako široke, tu zbilja ima svega: od Hi-techa do kamenoklesarske radionice”, opisuje.

Komentira i kako kod djece zapravo radionice vezane uz računala nisu tako popularen: “Sve se popuni, ali najviše mjesta ostane u radionicama vezanim za nekakve kompjutorske stvari, tablete”.

“Bome mi smo prošlu i pretprošlu godinu imali jedan ozbiljan “rat” tko će se upisat u kamenoklesarsku radionicu jer djecu ipak, ono što izgrade od vlastitith ruku, je li to lutka, je li to kakav kamen, plastelin ili nešto treće, četvrto, ipak smo mi stariji zaboravili malo kako je to bit djete.” dodaje.

Najstariji i jedinstveni festival

Prema Biliću, ovo je i svjetski najstariji festival takvog tipa.

“Mi smo kao takva manifestacija sa tim obujmom programa najstariji na svijetu, da se baš tako bavi pritupom djeci i dječjem stvaralaštvu u kojem mi za razliku od nekih drugih festivala, kod nas su i djeca za djecu i profesionalci za djecu, bez obzira kojim žanrom se ti profesionalci umjetnosti bave. Je li to dramski, likovni, filmski ili neki drugi program. U tom aspektu smo jedinstveni, najstariji, što bi rekao Arsen ‘mladići u ozbiljnim godinama'”.

Unatoč pandemiji uspjeli su zadržati međunarodni predznak.

“Mi smo prošle godine uspjeli zadržati međunarodni predznak jer smo imali samo tri međunarodne izložbe. Radovi su došli, ali autori nisu. Ove godine smo uspjeli ipak realizirat tri velika međunarodna gostovanja. Spomenuo sam Španjolce sa cirkusom na otvaranju, zatim imamo Izraelce  i Talijane na zatvaranju. Tako da imamo kuriozitet da mi sapadamo među najstarije nacionalne festivale, a bavimo se najmlađima.”

Međutim, osim manjeg broj programa, pandemija je ostavila i druge probleme.

“Nažalost oklonosti financijske i pandemijske dovele su do toga da sa nekih 1200 do 1300 mjesta kolko imamo na naše 3 pozornice u normalnim okolnostima, sad smo na nekih 190 do 200 sjedalica. Tako da je to komplicirano, teško, ali nedamo se.”

Dodaje i kako je za djecu bolje da predstave budu više plesno-akrobatske, neverbalne: “Da klince ne opteretimo nekakvim teškim temama, ‘tekstom'”.

Osim gostijujućih cirkusa i teatra iz Španjolske, Izraela i Italije tu su i stalni dugogodišnji prijatelji iz Slovenije, Češke i Slovačke.

“Imat ćemo u sklopu filmskih radionica prijatelje iz Slovenije, Češke i Slovačke koji nam redovito dolaze, čak i u onim ratnim godinama su oni dolazili održavati svoje radionice. I imat ćemo isto tako i međunarodne izložbe. U suradnji sa Hrvatskim školskim muzejem koji ove godine slavi 160 godina, dolazi nam prva svjetska slikovnica sa kraja 18., na 19. stoljeće i bit će izložena u Šibeniku u sklopu programa. Imat ćemo omaž Mladenu Kušecu kao čovjeku koji je dugi, dugi niz godina radio za djecu. Imamo i izložbu Mersada Berbera… različite poznate “face” vode te radionice; od Nika Titanika, Ane Marije Hasanović i niza ljudi koji izdvoje tih nekoliko dana da se posvete djeci i u konačnici da budu djete.”

Budući da je ministarstvo kulture proglasilo godinu čitanja pripremili su nešto i u tom kontekstu.

“Mi smo ostvarili suradnju sa Ministarstvom kulture, sa sajmom knjiga Monte Librić iz Pule, tako da mali Monte Librić dolazi sa svojih osam štandova jednim velikim brodom u centralni park u gradu Šibeniku, Perivoj Roberta Visianija. U sklopu toga će naravno bit promocija i čitanja knjiga, nakladništva… Dakle svega onog što prati sajam knjiga, ali imamo poseban literarni program koji godinama vodi gospođa Maja Zrnčić ispred ministarstva kulture i tu je niz literarnih radionica. A ove godine neki poznati i neki manje poznati Šibenčani, a i naši dragi gosti čitati će djeci na jednoj novoj lokaciji u Šibeniku, jednom malom novom amfiteatru kraj gradske knjižnice”, komentirao je.

Naglašava kako im je primarni cilj odgoj djece i pristup djeci. Smatra da ljudi koji prate kulturu znaju kako je Šibenik izuzetno bogat ljudima koji se bave različitim humanističkim i kulturnim stvarima te su mnogi poznati ljudi su iznikli iz tog kulturnog bazena. Za to sve, festival im je prva dodirna točka.

“Posljednjih šezdesetak godina festival je prva dodirna točka. Mi smo imali radionicu za mame i bebe od šest mjeseci, dakle doslovno čim se rodiš već si nekako zaražen tim međunarodnim dječjim festivalom”.

No ističe kako to nisu samo šibenska djeca i šibenska priča, već imaju u prosjeku dvjestotinjak djece koji nisu na niti jedan način vezani za Šibenik.

“Roditelji im ili uzmu godišnji ili dođu s njima nekoliko dana ili na radionicu. Obično “naša dijaspora” iz Zagreba pošalje dicu materi i čači, babi i didi pa ih se riješi tih petnaestak dana.”

Smatra kako je to pokazatelj da je festival prepoznat u jednom širem kontekstu što im omogućuje razmištljati o tom jednom aspektu kulturno-turističkog dijela festivala: “To je jedna niša koja još nije do kraja otvorena, načeta je, ali mislim da je to jedan prostor gdje bi festival itekako mogao dat svoj doprinos.”

Na festivalu je i običaj okititi grad u zastavice koje su izradila djeca.

“To su radovi djece koje djeca iz hrvatskih škola pošalju i uvijek se ima svake godine naziv, počelo je sve na jednu inicijativu i naziv je bio, ‘Evo i mene na festivlu’. Dakle klinci koji ne mogu doći iz objektivnih razloga, naslikaju i pošalju sebe. Mi u ovom trenutku imamo više tisuća tih zastava. Naš cilj je da taj program, ta izložba, dođe do toga da svaki kvart u Šibeniku bude okićen tim zastavicama, ja se nadam da za nekoliko godina ćemo tu priču i ispuniti. Sad se taj natječaj zove ‘kad se male ruke slože'”.

Preko sto ljudi u organizaciji

No unatoč ograničenom broju gledatelja, odlučili su kako neće prenositi događaj preko društvenih mreža.

“Nama je i sociološki bilo bitno i kulturološki, da mi klince izvučemo i maknemo iz ovih uvjeta u kojima funkcioniraju i dođemo u nekakvu poetiku prostora, a Šibenik je prekrasan u tom aspektu… Bila je važna odluka da se ide uživo!”

U organizaciji festivala sudjeluje čitavo Hrvatsko narodno kazalište u Šibenik. Njih tri do pet priprema organizaciju tijekom cijele godine, a zatim se broj postupno povećava, kako se približava festival. Na kraju ukupno sudjeluje stotinjak ljudi. Bilić je pohvalio i šibensku tehničku službu koju nazivaju “kičmatrans”: “jer oni iznesu na svojim leđima apsolutno sve od igle do lokomotive”.

Na kraju zaključuje: “Poanta svega jest da danas djed vodi unuku, majka vodi radionicu… i taj ciklus traje već šezdeset godina”.

Komentari