Država Bosna i Hercegovina je iluzija u očima bošnjačkih unitarističkih nasilnika i njihovih podupiratelja. Ona kao takva ne postoji i nikada nije, a njeni narodi s njom dijele samo osjećaj geografske pripadnosti.
Dakle, Josip je Hrvat i Hercegovac, obožava Hercegovinu i voli Bosnu, ali za njega ne postoji država koja se zove Bosna i Hercegovina; ona koja je njegov narod dovela u poziciju kompletne političke izoliranosti i indolencije.
Josipova država je Herceg-Bosna, što će i de iure uskoro postati. Puna razumijevanja, pluralizma, demokratičnosti, tolerancije, uključivosti, poštivanja zakona i svih i svakog tko misli i živi drugačije.
Josipov prijatelj Mato je Hrvat i Bosanac. Njemu je Bosna sve. Dom i cijeli život. Voli bosanske pašnjake, zelene rijeke, hercegovački kamen i planine… Ali mrzi Bosnu i Hercegovinu.
Naizgled kontradiktorno i teško za shvatiti, međutim, u biti posve jednostavna stvar. Da bi spomenuta analogija bila do kraja jasna prvo što treba je uzeti u obzir da zemlja i država nisu isto. Voljeti zemlju, prostor na kojem živiš, ono što smatraš svojim domom i domovinom nije isto što i voljeti državu. A zna se što za Hrvate znači država BiH i koliko prijezira stane u usta dok izgovaraju tu pogrdnu riječ.
No, nisu je oni takvom učinili. Već u početku bilo je očito da će ona svakim danom postajati sve veće ruglo u njihovim očima; neki drugi su je uništili, degradirali politička prava koristeći se zločinačkim metodama, opstruirali ravnopravnost i demokratske postulate, a sada se teškom arteljerijom trude potpuno je uništiti ako je još išta, uopće, od nje i ostalo.
Projekt nasilnog stvaranja države i bosanskohercegovačke nacije u koji su se usudile ući različite povijesne sile, baš kao i ove danas, potpuno je promašen i sulud. Međutim, za njih ne vrijedi ona latinska “Historia est magistra vitae”. Taj utopijski projekt nikada nije bio moguć iz nekoliko utemeljenih razloga, a kao glavni među njima je taj da su unutar BiH nacije već odavno (barem većina njih) kompletno formirane. Iz te premise proizlazi jasna iskustvena konkluzija da u okviru tog prostora oni mogu živjeti samo i isključivo organizirani u vlastite političke zajednice za koje se sami odluče. Na taj način bi se izbjegli svi bespotrebni laboratorijski pokusi, ne bi bilo “kalajisanja Bosne”, a prava i pravne činjenice bi se na radost svih u svemu zadovoljile.
Prema tome, promatrajući cjelokupno stanje iz današnje perspektive, jasno je – nikakva država BiH, nikakva bosanskohercegovačka nacija, nikakvi visoki predstavnici, strane sile i protektorati. Samo zemlja BiH i u njoj tri političke zajednice, politički neovisne, pravno suverene, daleko od bilo kakvih malverzacija i međusobnog ugnjetavanja, ali itekako duhovno blizu jedna drugoj, utemeljene na međusobnoj suradnji, kulturnoj i ljudskoj empatiji, razumijevanju i suživotu.
