Ratni zapovjednik vojske bosanskih Srba Ratko Mladić, pravomoćno je proglašen krivim za najteže ratne zločine i osuđen na kaznu doživotnog zatvora na temelju odluke žalbenog vijeća mehanizma za međunarodne kaznene sudove. Hrvatska, Sarajevo i međunarodna zajednica pozdravili su presudu, dok su u Srbiji mišljenja podijeljena. U Hrvatskoj je prvi put nakon pola stoljeća došlo do uhićenja kazeninih sudaca, a tzv. “reformu pravosuđa” “provodi” bjegunac hrvatskog pravosuđa.
O presudi Mladiću, međunarodnom položaju Srbije, stanju hrvatskog pravosuđa te nabavci višenamjenskih borbenih aviona s analitičarom i stručnjakom za sigurnost Denisom Avdagićem razgovarao je Marijan Opačak u Terapiji.
Dok Zagreb i Sarajevo pozdravljaju presudu doživotnog zatvora Ratku Mladiću, pojedini dužnosnici u Srbiji karakteriziraju Haški sud kao pristran, politički i antisrpski. Za Avdagića takve reakcije uopće nisu iznenađujuće.
“Postoji jedan diskurs koji je već dulje vrijeme prisutan i u Beogradu, i Banja Luci, on se neće apsolutno promijeniti, pogotovo kada je situacija takva kakva je, a to je da nema apsolutno nikakvog pritiska da bi se mnijenje ili taj diskurs kakav je prisutan promijenio. Očekivali smo ovakve reakcije, dobro je su one čak i podijeljene, prije svega u Srbiji, da ima onih koji shvaćaju kako je ovo nešto što je bilo neminovno i kako je ovo prilika da se ta tema još jedanput otvori i o tom ozbiljno porazgovara. Nažalost imamo situaciju da jedan dio političara, lidera, možemo reći u ovoj regiji, ne prihvaća da je počinjen genocid, što je sa više sudskih instanci potvrđeno, barem kada govorimo o Srebrenici. Bilo bi dobro da se to u skorom vremenu promjeni, ali nisam previše u tom smislu optimističan i mislim da nitko ne treba biti. U krajnjoj liniji današnjim pristupom informacijama kakve imamo, svi oni koji žele biti informirani i znati što se dogodilo, to mogu. Oni koji ne žele sudjelovat će u toj svojevrsnoj šeradi nepriznavanja apsolutnih činjenica.”
Cilj presude nije pomirenje već pravda za stradale žrtve
“Nisam siguran da li mi trebamo pričati o pomirenju, to su stvari kojima netko zapravo ne razumije stanje na terenu. Ljudi koji su prije svega žrtve koje su doista osjetile najgore moguće stvari na svojoj koži, na životima obitelji, prijatelja, imovine i uništenim čitavim gradovima. Mislim da tim ljudima nije stalo do pomirenja, njima je stalo do zatvaranja jedne priče, pa možda čak i do jedne svojevrsne isprike”, poručio je te dodao kako je međunarodna zajednica spremna poručiti kako neće dozvoliti da se ovako nešto ikada ponovi.
‘Vezanje uz Kinu i Rusiju može izazvati ozbiljne ekonomske reperkusije na samu budućnost Srbije’
Na pitanje zašto ne postoje pritisci na Srbiju u kontekstu ulaska u Europsku Uniju, Avdagić odgovara kako je upitno želi li uopće Srbija pristupiti EU.
“Mi smo u različitim momentima, mislim da je Srbija u potpunom zastoju pregovora što se tiče Europske unije i možda čak i pred velikim pitanjem; je li Srbija doista želi ići europskim integracijama ili želi ostati nekakav otok u Europi koji će prije svega imati nekakve veze sa Rusijom i Kinom. Onda im takav moment sasvim odgovara. Međutim, jasno je da će to imati, velike reperkusije po njenu ekonomiju, jer ona nije vezana uz Kinu i Rusiju. I naposljetku, prekinu li se te ozbiljne poslovne veze s Europom koja je okružuje, to će imati ekonomske reperkusije na samu budućnost Srbije. Međutim, pitali ste ima li tu pritisaka? Mislim da ima, međutim, ako sama Srbija stoji i ne kreće naprijed u pregovorima, teško možete radit neke pritiske kako je to Hrvatska doživljavala na svom putu prema punopravnom članstvu”, smatra.
‘Smiju li materijali curiti van dok traje postupak i smiju li suci javno zagovarati slučajeve u kojima sude?’
Osim međunarodnog, osvrnuo se i na domaće pravosuđe u kontekstu uhićenja kaznenih sudaca u Osijeku.
“Mi već dugo vremena govorimo o tome što se događa u našem pravosuđu i da smo nezadovoljni. Zapravo, nisam siguran da je netko ikada, barem u zadnje vrijeme u potpunosti ozbiljno rekao da može izrazit zadovoljstvo sa stanjem u našem ukupnom pravosuđu.”
Kao glavni problem pravosuđa naveo je problem da nema kontrole nad sucima i usporedio pravosudni sustav sa sveučilišnim.
“To je nešto što mi imamo u slučaju sveučilišta gdje kada postanete profesor ili doktor, zapravo ste nedirnuti. Dobro znamo da nas dio investitora izbjegava zbog toga što nemamo dobro sređeno pravosuđe. Mislim da je ovo svakako poziv na uzbunu, alarm, a i ovo što se sad događa govori da moramo uvesti sustav koji će imati ikakvu kontrolu. Na kojoj to razini? Treba li ta kontrola biti unutar samog pravosudnog sustava ili u sferi zakonodavnog tijela koje je najviše koje mora sagledati uspostavu kontrole nad sustavom koji jednostavno nije dobar? To su o pitanja o kojima treba ozbiljnije razgovarati. Nisam stručnjak, ne poznajem dovoljno dobro materiju, ali čini mi se da nisu samo pravnici oni koji trebaju biti pitani kakvo pravosuđe želimo, to je pitanje cijele zemlje, a ne samo jedne struke”, zaključuje.
Smatra i kako smo previše bacili pravosudni sustav u sferu medija i reakcije javnosti, a upozorio je i na curenje informacija.
“Pogledajmo što se sve događalo na najrazvikanijem slučaju Sanader gdje su materijali zapravo na dnevnoj bazi curili iz pravosudnih tijela. Naravno curile su na jednoj razini informacije prema optuženiku kojeg su mediji i javnost najprije sami osudili, da bi tek onda nakon toga pravosuđe išlo potvrditi tu presudu upitnim dokaznim materijalima. S druge strane, kada dokazni materijali postoje i kada ih je gomila, onda se to na neki način razvlači. Moramo se zapitati je li normalno uopće da prije svega suci istupaju javno i zagovaraju vlastite predmete koje presuđuju te da istovremeno cure informacije iz pravosudnog sustava i da se onemogućuje obrani, bez obzira o komu se radi, ravnopravan pristup pravosudnom sustavu. Tu su izuzetno ozbiljna pitanja koja prelaze pitanje samog pravosuđa, već zapravo i nacionalne sigurnosti. Smiju li materijali curiti van dok traje postupak i smiju li suci javno zagovarati slučajeve u kojima sude?”
Komentirao je i nabavku borbenih aviona.
“Prije svega, ja bih čestitao onima koji su sudjelovali u izboru, što je to uopće na kraju krajeva napravljeno. Bilo je situacija tijekom prethodnih vlada kada se to odugovlačilo, stavljalo u ladice i nije se donosila odluka. Sada smo u relativno kratkom vremenu imali zapravo dvije odluke. Jedna je ona prethodna kada smo se odlučili za izraelske avione, koja je bila definitivno loša, što se pokazalo na kraju krajeva. To smo preskočili i relativno brzo je opet donijeta nova odluka, pogotovo kad gledamo kakve su okolnosti bile, financijska situacija nije bila najbolja, imali smo potres i imamo pandemiju, ipak se odluka donijela. Pitanje je li dobro da su se neki sami isključivali iz procesa, kao što je to napravio u jednom momentu zapravo predsjednik države, iz meni zapravo nejasnih razloga; je li to skidanje odgovornosti, to je svakako pitanje koje treba njemu postavit”.
Na pitanje jesmo li napravili dobru odluku s obzirom na savezništvo s SAD-om, napomenuo je kako se u proces moglo ući i bez javnog natječaja kao što je to bilo s nabavkom helikoptera Kiowa Warior koji su donirani. No napominje i kako je bilo signala s američke strane da ovako maloj zemlji i zemlji s ograničenim financijskim resursima možda taj segment obrane nije niti potreban.
Napomenuo je i kako su informacije vezane uz proces natječaja bile vrlo oskudne te većinom temeljene na naslućivanju i pretpostavkama raznih stručnjaka i analitičara izvan samog procesa nabavke. Smatra i kako je u medijima trebalo biti više javnih rasprava o tome kakav nam borbeni avion treba.
