Apel vezan uz povratak djece u škole: Odgovorite roditeljima na ova pitanja

Ilustracija, Damian Tadić/Cropix

Iz Zagrebačkog psihološkog društva obratili su se Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa i Gradu Zagrebu kako bi ukazali na posljedice koje stanje krize ima na psihičko zdravlje građana, kao i potrebe ljudi u ovim vremenima. Davanje nedosljednih i nepotpunih informacija upravo je u suprotnosti s načelima vođenja u krizi, navode u svom apelu.

Njihov apel prenosimo u cijelosti:

“Kroz protekli smo tjedan u medijima, a u razmaku od dan-dva, mogli pratiti nedosljedne izjave ministrice Divjak vezano uz povratak djece u školu. Tako smo prvo čuli da će o povratku u škole odlučivati roditelji, potom da se čeka odluka epidemioloških službi o tome koji su uvjeti nužni za održavanje nastave, a na kraju i to da se očekuje da s proglašenim početkom škole sva djeca od 1. do 4. razreda krenu u školu, te da roditelji trebaju imati povjerenja u Ministarstvo. Paralelno s time, roditelji školaraca u razrednoj nastavi na području Grada Zagreba dobili su ankete s pitanjem hoće li njihova djeca pohađati školu, a u nekim slučajevima i imaju li za time potrebu. Poruke o tome da će roditelji biti ti koji će na kraju odlučiti hoće li ili ne njihova djeca pohađati nastavu i dalje su prisutne na različitim razinama.

Zašto o ovome pišemo mi psiholozi, odnosno što o ovakvoj situaciji zna psihologija? Dvije su stvari o kojima možemo i smatramo da je potrebno govoriti iz pozicije naše struke – pitanje psiholoških dimenzija krize i učinkovite podrške u krizi, kao i pitanje raspodjele odgovornosti.

Naime, hrvatsko se društvo (kao i ostatak svijeta) nalazi u stanju krize (zdravstvene, a sve više i ekonomske), a za takve je situacije karakteristično otežano funkcioniranje i osjećaj gubitka kontrole nad životom, što uzrokuje osjećaj bespomoćnosti i beznađa pri čemu uobičajeni mehanizmi suočavanja nisu djelotvorni. Stoga je neophodno da vladajuće strukture, odnosno osobe koje su odgovornost za dobrobit društva preuzele kroz svoje funkcije, komuniciraju jasno i nedvosmisleno, uz odgovarajuća obrazloženja za preporuke i pravila koja se nameću. Naime, pružanje strukture i predvidivosti ključni su u komunikaciji i vođenju u kriznim situacijama upravo zbog izraženog osjećaja bespomoćnosti, beznađa i gubitka kontrole kod ljudi. U protivnom se potencira stanje krize, kaos i donošenje odluka iz straha i panike, a ne racionalno i na temelju relevantnih informacija. Upravo takav način komuniciranja predstavlja situacija u kojoj se od roditelja traži da donesu odluku, bez da imaju informacije na temelju kojih bi ju donijeli, dok su preplavljeni strahom za svoje i zdravlje svojih bližnjih, kao i opterećeni ekonomskom neizvjesnošću.

Jasno je da živimo u situaciji u kojoj su mnoge stvari neizvjesne i van naše kontrole. Jasno je i da osiguravanje strukture i predvidivosti nije uvijek i u potpunosti moguće, no odgovore na neka pitanja moguće je i potrebno dati.

Ovo su ta pitanja:

1. Otvaraju li se škole iz zdravstvenih (rizik od širenja zaraze je manji) ili ekonomskih (roditelji se vraćaju na posao) razloga?
2. Ako se otvaraju primarno iz ekonomskih razloga, znači li to da škola zapravo preuzima ulogu čuvanja djece iz obitelji kojima je to potrebno, dok se za ostale preporuča da ostanu kod kuće?
3. Kako će nastavu pohađati djeca čiji roditelji odluče da djeca ostaju kod kuće?
4. Gdje će nastavu pohađati djeca čije škole nisu upotrebljive zbog potresa, kao i ona koja su nakon potresa izmještena iz svojih domova?
5. Koji su to rizični faktori zbog kojih djecu ne bi trebalo slati u školu?

Odgovornost je nadležnog Ministarstva, kao i Gradskog ureda za obrazovanje, da roditeljima daju odgovore (barem na ova pitanja) prije nego što teret teške i nikome drage odluke svale isključivo na roditeljska leđa.

Jer, iako znamo da roditelji imaju osobnu odgovornost za vlastite odluke i odluke koje se tiču njihove djece, svi koji obnašaju relevantne funkcije na razini Grada i države upravo po svojoj funkciji, imaju i društvenu i stručnu odgovornost koju u ovom slučaju zanemaruju ne pružajući relevantne informacije. Ovakvim abdiciranjem vlastite odgovornosti umjesto da smanje strah, bijes i zbunjenost roditelja, povećavaju ga i čine upravo suprotno od onoga što je preporučljivo činiti u situacijama društvene krize. Povrh svega, ovakvim postupanjem se učitelje, koji primarno komuniciraju s roditeljima, neopravdano stavlja na metu preplašenih i (s pravom) ljutitih roditelja.

Ovakvim vođenjem u periodu sada već dugotrajne i ozbiljne krize, rizične po mentalno zdravlje i psihičku dobrobit ljudi, Ministarstvo obrazovanja i Grad Zagreb, umjesto da rizične faktore umanjuju, nadodaju još jedan s mogućim ozbiljnim posljedicama po mentalno zdravlje djece, roditelja i školskih djelatnika”, navode iz Zagrebačkog psihološkog društva.

Komentari