U Podcastu Sekstant urednika i voditelja Ilije Aščića gostovao je poduzetnik i inovator Slavko Radman, koji je govorio o tome jesu li mjere protiv koronavirusa pretjerane, kako novi lockdown utječe na gospodarsku situaciju te slijedi li nam gospodarski kolaps.
Slavko Radman je govorio o svom poduzetničkom iskustvu u Hrvatskoj i u inozemstvu te o pokretanju brojnih projekata, poput razvoja pametne narukvice Silver Monitor koja pomaže starijima i nemoćnima, a koju je razvio sa svojom partnericom Tihanom Petričević. Riječ je o projektu narukvici koja mjeri puls, tlak, kretanje, konzumaciju hrane i slično te sve te podatke svakih 15 minuta šalje na središnji server gdje im mogu pristupiti članovi obitelji i liječnici, zapravo svi kojima korisnici daju dozvolu.
“Imamo pametnu narukvicu, sat, koja mjeri otkucaje srca, kretanje ljudi, mjeri tlak i mjeri gdje se osoba nalazi i isto tako može detektirati kad osoba stisne gumb i pokrene alarm. Ideja je bila da pomognem svojim roditeljima koji su stariji. Svakih 15 minuta se mjeri sve. kad pogledaš određeni period, skužiš nekakve uzorke. Na osnovu toga pratiš zdravlje i stanje svojih roditelja. Na ideju je došla kolegica Tihana Petričević, koja je prije toga bila uključena u sličan projekt, mjerenja stresa, a kako smo oboje radili u Ziceru na Velesajmu, a ja sam imao iskustva u proizvodnji potrošačke elektronike i tako smo došli na tu ideju. Njena mama je liječnica i ima dosta starijih pacijenata, a ja imam stare roditelje. Ajmo spojit to u proizvod. Napravili smo pitch, napravili smo biznis plan, prijavili se na natjecanje, dobro prošli, dobili neka sredstva i od toga financirali pilot projekt. Kolegica se bavi komercijalizacijom, a ja sam pratim sve kao tehnički direktor.“
O hrvatskoj startup sceni i kako pokrenuti biznis
“Hrvatska je premala i sama scena je mala. Kad dođeš u Silicon Valey, to ti je već izabrano, cream of the the cream. Teško je očekivati bolju scenu. Imaš ono što imaš. Ljudi pokušavaju na ovaj ili onaj način napraviti neki startup i pokrenuti neki održivi biznis i dobiti neki novac. Sad imaš Fil Rouge Capital koji za ideju daje 10 tisuća eura. S tim da ti trebaš razmisliti treba li to tebi i koliko će ti to pomoći. Samo da uzmeš 10 tisuća eura, ali ideja je bezveze, imat ćeš jedno iskustvo, proći ćeš kroz nekakav akcelerator, ali koliko je to isplativo ili ne to je diskutabilno. Infobip do pred nekoliko tjedana ili mjeseci nije dizao nikakav novac. Oni su sami financirali sebe. Ljudi su našli nekakvu nišu na tržištu i to je to. Ja osobno mislim da je pametnije startup graditi organski, na prodaju, na kreiranju profitabilnog biznisa i onda se organski širiti. Možeš kreirati čak i novo tržište. Segmentiraš postojeće tržište, kombiniraš dva tržišta… Nije samo proizvod način da napraviš nešto novo. Možeš napraviti i posve drugačiji poslovni proces. Čak i rješenja koja ti pružaju nekakvu pogodnost su nešto što se može monetizirati.“
Radman se osvrnuo i na vladine mjere protiv koronavirusa
“Ovo definitivno nije normalno. Znači, imamo bolest koja je iznenadila sve. Međutim ja osobno sam putovao u Kinu i Tajvan kao je SARS1 bio aktivan. Tad je bilo puno gore za njih i tad su već imali termalne kamere na ulazima. I ta bolest je bila puno žešća, ali nije se raširila toliko. A sad imamo situaciju da imamo bolest koja je inicijalno ličila na takvo nešto, jer se pretpostavljalo da će smrtnost biti 2 posto, pa 10 posto, gađalo se brojkama, na kraju se ispostavilo da je to 0,2 ili 0,3. Imaš bolest koja je specifično po starosnim kohortama. Ja osobno znam u ovoj okolini ljude koji su imali koronu. Ne kažem da je to zezancija. Ali nije toliko opasna koliko se stvara panika i strah… Ja se pokušavam utješiti da je ovo kombinacija birokratskih gluposti i inertnih i paničnih birokratskih reakcija.“
O znanstvenicima i njihovoj ulozi u koronakrizi
“To je malo teško za objasniti. Moglo bi se reći i ovako. Znanstvenici su ljudi i kao ljudi imaju svoj ego, svoje interese, poslovne, znanstvene, čak i političke, i ovo je idealna prilika za neke znanstvenike koje se možda jednom ili nijednom godišnje konzultira, sad su odjednom svi ti znanstvenici bitni. I mediji tu imaju svoju ulogu. Ti pričaš s novinarom i in ti pokušava uvalit nešto. U znanosti ti nemaš definitivan sud i zaključak o nečemu što je sad u procesu. Vrlo lako se može desiti ono što se predviđa danas, činjenice će pokazat sutra da to nije tako. Mediji hoće konkretno, da-ne, crno-bijelo. A isto tako krivnja je znanstvenika da ne kažu: „Gledaj, ne to tako. Nemam ja dovoljno podataka u ovom momentu da kažem da je ta bolest opasna ili nije opasna.“ Sve što mogu reći je: “Prema ovim podacima koje ja sad trenutno imam, a možda nisu točni i pouzdani, i možda ja nisam to dobro protumačio, i znanstvenik sam specijaliziran za nešto drugo…“ Mediji su iskoristili situaciju da traže od znanstvenika definitivna izjašnjavanja, sudove, klasifikacije i rješenja, a ta rješenja nije moguće napraviti, realno govoreći, a mnogi znanstvenici to ignoriraju i daju rješenja kao da je to definitivni i konačni sud. I onda se događa da imaš jedno mišljenje sad, drugo za tjedan dana, pa treće i tako dalje. Pa virus prelazi granice, pa ne prelazi granice, otvaraj, zatvaraj…”
