Marko Gregur u novoj epizodi ‘Sekstanta’: Književnost mora biti oporba vlasti

U podcastu Sekstant urednika i voditelja Ilije Aščića gostovao je Marko Gregur – pisac, urednik, izdavač književnog časopisa Artikulacije te pokretač brojnih kulturnih događanja poput Galovićeve jeseni u Koprivnici. Gregur je za svoj zadnji roman ‘Vošicki’ dobio nagradu Fric, koju tjednik Express dodjeljuje za najbolji prozni naslov objavljen u zadnjih godinu dana. Nagradu mu je uručio predsjednik Zoran Milanović.

‘Vošicki’ je romansirana je biografija koprivničkog nakladnika i tiskara Vinka Vošickog, koji je prije Prvog svjetskog rata iz Češke doselio u Koprivnicu, gdje je pokrenuo nakladničko-tiskarski biznis. Ilija Aščić je povodom dodjele nagrade Fric razgovarao s Gregurom o tome zašto je odabrao baš život Vinka Vošickog za temu svog romana, kako je isprepleo povijesne činjenice s fikcijskim elementima, jesu li književnost i vlast nužno suprotstavljene, zanima li ijednu vlast knjiga, je li moguć suživot vlasti i književnosti te zašto kao pisac živi i piše u Koprivnici, a ne u Zagrebu.

Vinko Vošicki je široj javnosti najpoznatiji po tome što je objavljivao djela Miroslava Krleže u doba kraljevine Jugoslavije, kad je nakon Obznane, bila zabranjena komunistička partija. I dok je poslije Drugog svjetskog rata Krleža postao ugledan državni pisac i Titov miljenik, nova je komunistička vlast Vošickom oduzela svu imovinu, uključujući knjižarski i tiskarski biznis, te je umro u vinogradu bez struje i vode.


Na pitanje jesu li Krleža i Vošicki moralno suprotstavljeni, Gregur kaže:

“Njihovi životni putevi, pogotovo nakon Drugog svjetskog rata, dijametralno su suprotni. Pišem to i u knjizi. Krleža postaje mjera mnogih stvari, a Vošicki je potpuno zaboravljen, izbačen je iz kuće, oduzeto mu je sve što je imao i živi u jednom vinogradu bez vode i struje. Kad sa 70 godina pokušava ostvariti pravo na invalidsku mirovinu, odbiju ga da ima samo 3 godine radnog staža, a neprekidno radi u Koprivnici od 1909. godine. Pritom nekoliko godina ranije dobije potvrdu od nove vlasti, odnosno zahvalu za 36 godina obučavanja grafičkog kadra… Sigurno da su Krleža i Vošicki u tom smislu dva potpuno druga pola.”

Gregur je u podcastu govorio i o odnosu književnosti i vlasti, s posebnim naglaskom na totalitarne režime 20. stoljeća, čemu je posvećen i veći dio romana:

“Suživota može biti, ali kao kontrateža. Jer život je sastavljen od različitih stvari, odnosno ovih polova, i meni je prirodnije i logičnije da umjetnost bude kritika vlasti, nego da bude ona koja vlasti podilazi. To se i kroz povijest pokazalo da nije dobro, i da gubi jednu od svojih važnijih funkcija… Prekopavanje Vošickijeve knjižare koje se stvarno dogodilo, nakon što mu je knjižara već oduzeta, govori o odnosu vlasti prema knjizi. Pitanje je koliko se taj odnos promijenio do danas. Metode su možda drugačije, ali odnos je sličan, i književnost je uvijek ipak u nekakvom egzilu u odnosu na tu vlast, uvijek je oporba i mora biti oporba…

Ja ne bih govorio o vlasti generalno. Ljude uvijek treba promatrati kao pojedince. Na vlasti uvijek ima velik broj ljudi koji čitaju knjige, a i onih koji ne čitaju knjige. Ako govorimo o totalitarnim režimima tijekom 20. stoljeća, naravno da su oni koristili književnost u manipulativne svrhe i ništa drugo, iako su i neki od tih ljudi sigurno čitali… Stvari nisu crno bijele, neke su teške i kompleksne i tako ih treba i promatrati, ali generalno mislim da u današnje vrijeme knjiga, a i politika, nemaju uloge koje su imale tada, tijekom 20. stoljeća, pa je i taj odnos drugačiji, ali da se stvore pretpostavke vjerojatno bi sve opet bilo isto, jer u principu se ljudi ne mijenjaju, pa bi knjiga, a i svi drugi mediji, imali funkcije koje su imali i tada.“

Na pitanje treba li sloboda govora u književnosti biti apsolutna, Gregur odgovara:

“Ja mislim da sloboda uvijek završava na onom mjestu gdje počinju završavati neke druge slobode, u životu. U književnosti je to naravno jednostavnije, jer te nitko ne tjera da čitaš knjigu koja ti ne odgovara. Ja ipak kao čovjek nisam od onih ljudi koji nemaju osjećaja za druge ljude, a čim imaš osjećaja za druge ljude, onda ipak ih na neki način pripaziš, iako u književnosti kad pišeš onda moraš pisati iskreno, jer sve drugo nema smisla, ali opet je pitanje načina na koji hoćeš nešto reći, odnosno ako ja sad hoću reći da si ti u nečemu pogriješio, postoji sto načina da to kažem. Ja sam uvijek za način koji nije uvredljiv i prgav. To je pitanje stila. Da se zadržim na životu, to je ipak bolje reći na manje uvredljiv način. Kažu da je diplomacija umijeće da nekoga pošalješ kvragu, a on ti kaže hvala. I meni se to inače sviđa, jedan profinjeni način da kažeš stvari koje ljudi možda ni ne shvate na prvu.”

Gregur je objasnio i zašto kao pisac živi i radi u Koprivnici, a ne u Zagrebu, te postoji li danas razlika u kulturnom životu u Hrvatskoj između Zagreba i manjih sredina.

“Ja prvi vjerujem da se može živjeti i pisati u Koprivnici, u gradu koji sad zovemo provincijom, u smislu da nije centar, naravno da je moguće. Neke stvari su nemoguće, primjerice nemoguće se baviti baletom jer nema baletne škole, jer nema pozornice. Pisati se naravno može i moguće je imati neku nakladu. Ja to radim. Ali sigurno je da je to lakše raditi iz Zagreba, iz jednostavnog razloga – ako hodaš ovim tu centrom, pa sretneš tu tri novinara, pa te oni pitaju imaš li novu knjigu, pa ti kažeš da imaš… Sve je to teže postići iz Koprivnice. Meni je bilo važno počinjati taj svoj književni put iz Koprivnice, jer mi se činilo važnim da prvo ide tekst, a onda čovjek, i da dokle dođem da dođem samim tekstom, a ne svim drugim stvarima, tako da meni ta pozicija odgovara., iako su mi neke starije kolege još davnih godina govorile da ako želim uspjeti da dođem živjeti u Zagreb”, rekao je Gregur.

Komentari