Točno četvrt stoljeća nakon počinjenog ratnog zločina i višestrukog ubojstva šest starijih civila srpske nacionalnosti – tri tjedna nakon Oluje i neposredno uoči prolaska Vlaka slobode – dolazak delegacije državnog vrha trebao bi simbolizirati žaljenje svih žrtava, ali i političku volju za procesuiranje svih zločina.
Za ovaj zločin u zaseoku Grubori, selo Plavno, okolica Knina, usprkos višekratnim uhićenjima, optužnicama i suđenjima do danas nitko nije kažnjen. Najvjerojatnije zato što sve indicije upućuju na to da je počinitelje trebalo tražiti u redovima tadašnje Specijalne policije, a današnjeg ATJ-a Lučko, kao vjerojatno najelitnije hrvatske postrojbe, pa je među sedamdesetak ispitanih svjedoka mahom vladao zavjet šutnje.
U selu, koje je tog 25. kolovoza 1995. gotovo potpuno spaljeno, danas ne živi više nitko, a ruševine kuća gotovo su potpuno obrasle.
Grubori su u to doba bili zona djelovanja Specijalne policije MUP-a, a ona je dobila zadatak čišćenja terena uoči prolaska Vlaka slobode s predsjednikom Franjom Tuđmanom. Već prvog dana akcije nazvane Oluja obruč ubijeno je šest civila srpske nacionalnosti – Jovo Grubor, Miloš Grubor, Marija Grubor, Milka Grubor, Đuro Karanović i Jovan Grubor, pok. Damjana. Najstarija žrtva, Marija, imala je 90 godina.
Istog dana pripadnici UN-a snimili su žrtve i vozila Specijalne policije, kao i velik broj zapaljenih kuća. Iz svih dostupnih dokumenata vidljivo je da se radilo o službenoj akciji i da je ovo područje bilo u zoni odgovornosti Specijalne policije te da je postrojba bila podijeljena na grupe s vlastitim zapovjednicima. Premda se za zločin doznalo gotovo odmah, zahvaljujući UN-ovim snimkama i pisanju Feral Tribunea, istraga ovog slučaja počela je tek u prosincu 2009., u doba kada je MUP vodio Tomislav Karamarko. Tadašnji zamjenik ravnatelja policije Milijan Brkić, inače bivši pripadnik Specijalne policije, navodno je navukao bijes svojih suboraca jer je u koordinaciji s glavnim državnim odvjetnikom Mladenom Bajićem rukovodio uhićenjima osumnjičenih bivših pripadnika ATJ-a Lučko. Optužnica je na koncu podignuta samo protiv Frane Drlje, Bože Krajine i Igora Benete.
Beneta je u jednom trenutku najavio je da će progovoriti o detaljima zločina i prokazati krivce, no pronađen je uoči početka sudskog procesa 2011. obješen u šumi između Knina i Gračaca. Okolnosti njegove smrti u javnosti su se često propitivale, pa je čak obavljena i ekshumacija, no bez konkretnih rezultata.
Tog 25. kolovoza 1995. pripadnici UN-a u ovom selu su vidjeli iznimno velik broj kuća u plamenu i pronašli pet ubijenih civila, dok je šesta žrtva potvrđena naknadno u sudskom procesu. U štalama je gorjela živa stoka, dvije krave su prostrijeljene ležale na travi, a nedaleko od njih bilo je tijelo Jove Grubora (65) s prerezanim grlom i ‘bez pola lica’, kako stoji u iskazima svjedoka. Osamdesetogodišnji bolesni Miloš Grubor ležao je na podu svoje kuće odjeven u pidžamu, u lokvi krvi, a sutradan su pronađene još četiri žrtve. Ispod nagorjele grede ležala je 90-godišnja Marija Grubor, dok su na livadi bila tijela 51-godišnje Milice Grubor, izbodene nožem i izrešetane rafalima, te Đure Karanovića, koji je na vratu imao rane od noža, a na grudima rane od rafala. Jovan Grubor, star 73 godine, zapaljen je sa svojom kućom.
Ovaj događaj jedan je od tri konkretna ratna zločina spomenuta u haškoj optužnici protiv generala Gotovine, Čermaka i Markača, a na suđenju je ‘izvan svake sumnje’ utvrđeno da se radilo o ratnom zločinu nad nenaoružanim civilima – no nije pronađen dokaz kaznene odgovornosti trojice optuženih generala. Također, više svjedoka u Haagu je dalo iskaz o sustavnom zataškavanju zločina.
Prvooptuženog Franu Drlju teretilo se za neposredno počinjenje zločina nad šestero civila te za nesprječavanje podređenih u činjenju zločina, ubijanju civila i paljenju njihovih domova, dok se drugooptuženog Božu Krajinu teretilo isključivo temeljem zapovjedne odgovornosti. Ovaj postupak dovršen je oslobađajućom presudom zbog nedostatka dokaza, potom Vrhovni sud ukida presudu i vraća predmet na ponovljeno suđenje, no pred izmijenjenim sudskim vijećem rezultat ostaje isti. Sudac Ivan Turudić obrazložio je da nije dokazana odgovornost Frane Drlje i Bože Krajine, ali da je utvrđeno da je zločin počinjen u zoni odgovornosti njihove jedinice te da nije adekvatno procesuiran. “Nesporna je činjenica da je u Gruborima počinjen grozomoran ratni zločin, da su na bestijalan način ubijeni ljudi koji se nisu mogli braniti, koji nisu imali veze s ratom ili vojnoredarstvenom akcijom Oluja”, rekao je Turudić i dodatno spomenuo “naknadno sramotno falsificirano izvješće o navodno pronađenom oružju pored žrtava”, dok svi drugi dokazi jasno ukazuju da se radilo o nenaoružanim civilima. “To je služilo samo zataškavanju zločina”, rekao je sudac Turudić. Vrhovni sud je njegovu presudu kasnije potvrdio, pa je zločin do danas ostao nekažnjen.
U ovom zaseoku, danas ne živi više nitko, a i cijelo selo Plavno s okolicom spalo je s 2500 na stotinjak stanovnika. Prije dvije godine rođaci i obitelji stradalih u ovom zločinu od kninskog gradonačelnika Marka Jelića zatražili su pomoć u probijanju puta do Grubora, a on se obratio Hrvatskoj vojsci i tadašnjem ministru Damiru Krstičeviću.
Pomogli su i uredili kombinaciju asfalta i makadama, put koji zasad ne vodi nikamo i ne služi ničemu osim dolaska na komemoraciju, piše tportal.
