Ustavni sud vratio je stvari na početak. Zaštićeni najmoprimci neće biti ‘pretvoreni’ u podstanare kojima će vlasnici slobodno određivati visinu najamnine. Time je faktički uvažena činjenica da ih se izmjenama i dopunama Zakona o najmu stanova iz 2018. godine pretvorilo u građane drugog reda u odnosu na sve koji su dobili pravo otkupiti društvene stanove po iznimno povoljnim cijenama, što u konačnici znači da ih se paprenim najamninama neće tjerati na ulicu.
Naime, mahom je riječ o umirovljenicima koji zbog malih primanja ne bi mogli plaćati tržišne najamnine pa bi se, da Ustavni sud nije reagirao i poništio sporne odredbe, dio njih našao na ulici.
No, sada se ponovno otvara pitanje vlasnika i njihovih prava? Privatno vlasništvo je ustavna kategorija. Ono je kao takvo nepovredivo. Sveto. No, to u praksi nije tako, ili točnije – to kod nas nije tako, jer vlasnici kojima je nakon Drugoga svjetskog rata imovina oteta ili im je tek simbolično plaćena:
a) ne mogu do svojih stanova i/ili kuća jer njima raspolažu zaštićeni najmoprimci,
b) nisu za oduzetu imovinu adekvatno obeštećeni
c) nisu u mogućnosti za nju naplatiti najmoprimcima tržišnu najamninu.
Riječju, oni su vlasnici samo na papiru. I od tobožnjeg vlasništva imaju samo troškove. Naime, dužni su plaćati pričuvu, financijski sudjelovati u popravku zajedničkih dijelova, isprsiti se za mijenjanje fasade ili krova ako, nedaj bože, zatreba. Isto kao što su brojni zaštićeni najmoprimci osijedjeli zbog činjenice da bi se danas-sutra mogli naći na ulici, tako će i dio vlasnika po svoj prilici napustiti ovaj svijet, a da nikad više neće nogom kročiti u stanove koji su oduzeti njihovim precima, nerijetko i pod prijetnjom smrću i nakon montiranih procesa.
Znači, s jedne je strane Ustavni sud priznao zaštićenim najmoprimcima da nisu uljezi u stanovima u kojima žive, jer da su, uostalom, kao i većina građana u Jugoslaviji imali stanarsko pravo, a s druge su ovim potezom ponovno ponizili vlasnike.
Jedino pravno, pravedno i razumno rješenje ovog spora koji se vuče desetljećima jest i bilo je – vlasnicima vratiti njihovo, a na trošak države građanima koji su imali stanarsko pravo osigurati drugu, zamjensku nekretninu, naravno, ako je već nemaju u svom vlasništvu.
Sve se to moglo realizirati novcem od otkupa društvenih stanova, a nije. Sve se moglo riješiti već u prvu godinu dana od donošenja zakona koji je regulirao odnose vezane uz oduzimanje imovine za vrijeme SFRJ, kao što su to druge tranzicijske zemlje riješile, međutim, do dana današnjeg nismo se maknuli dalje od statusa quo.
A taj status quo, to čekanje za koje su se odlučile vlasti, i ova današnja i one prije nje, samo je smrtno zavadilo vlasnike stanova i (zaštićene) najmoprimce.
Prvima su često silom otimali stanove, a drugima se, najčešće, u njih nije tako useljavalo, već su ih tamo udomile jugoslavenske vlasti i tako im dale nadu da je njihovo stambeno pitanje riješeno; dapače, oduzeli im pravo da se bilo gdje natječu za dobivanje društvenog stana.
Za vrijeme one države napravljeno je zlo jer se, pod krinkom socijalne pravde, otimalo tuđe, a oteto je prokleto, a danas se tu nepravdu krenulo ispravljati – nepravdom?!
Ustavni sud je prepoznao činjenicu da se izmjenama i dopunama Zakona o najmu zaštićenim najmoprimcima negiralo pravo da i oni kao i ostali otkupe svoj krov nad glavom pod jednakim uvjetima, no što ćemo onda s izvornim vlasnicima? Oni su, kako sada stvari stoje, najgore prošli u cijeloj priči. Koliko je god laknulo zaštićenim najmoprimcima, toliko su ustavni suci poslali lošu poruku vlasnicima. Ne samo onima kojima je imovina oteta, nego i svima drugima koji umišljaju da žive u slobodnoj i demokratskoj zemlji, piše Slobodna Dalmacija.
