Paradoks je političkog života što gospodarsko-socijalna stajališta nisu u fokusu javnosti ni u približnoj mjeri kao svjetonazorska pitanja, iako su to barem jednako važna, ako ne i važnija pitanja za život građana i sudbinu cijele nacije. Gospodarsko propadanje čini svjetonazorska pitanja još težim. Političke stranke ne odgovaraju ozbiljno ili ne odgovaraju uopće na pitanja: kako se planiraju nositi s apokaliptičnom krizom koja nas čeka na jesen, na koje slojeve društva misle svaliti najveći dio tih tereta, kako misle upotrijebiti ogromna sredstva iz Europske unije, kako misle zaustaviti iseljavanje i kako će zemlju izvući s dna razvijenosti Europske unije…
Domovinski pokret – opasnost ili prevara?
Upada u oči banalnost i nadasve izostanak rješenja i neusklađenost većine stranačkih programa s najdubljim problemima hrvatskog društva i modernim tokovima ekonomske misli. Kao ekstremni primjer neupućenosti, kratkovidnosti i zastarjelosti navodimo ekonomsko-socijalna stajališta Domovinskog pokreta (preciznije: samo ekonomska jer socijalnih niti nema).
Pretenciozni naziv „Domovinski pokret“ predmnijeva zastupanje interesa cijele domovine, i brigu o svim njenim pripadnicima. Već i letimičan pogled na gospodarski program pokazuje da to nije slučaj. Domovina nije samo teritorij, nije niti apstrakcija, slika ili simboli. Domovina su prije svega njeni stanovnici. Miroslavu Škori ona je tek paravan za političke ambicije. Geslo pod kojim istupa glasi: „zato što svoje volim“. Ne znamo je li on ovdje misli na teritorij, imovinu, ili ljude. Ako misli na ljude, njegove izjave i program otkrivaju nam koji su to onda njegovi ljudi, koje on voli.
S obzirom da su u programu jedva spomenuti radnici, službenici, umirovljenici, studenti vidljivo je da to nisu njegovi, oni koje on voli. Mora da su to onda poduzetnici jer njih nebrojeno puta spominje.
Program se jada biračima o tome kako su poduzetnici najveće žrtve u zemlji, terorizirani od, kaže, „mentalnog komunizma“ naše političke elite i monstruozno velike države. Sve su ove tvrdnje jednako lažne i prazne, odraz mentalnog provincijalizma i neznanja, ali eto u ovoj zemlji čak i to može biti sadržaj političkog programa. Što je komunizam – znamo! Nema privatnog vlasništva, nema demokracije, nema slobode… Kako to ne zagovara niti jedan od političara u zemlji, onda preostaje ovu floskulu o mentalnom komunizmu tumačiti kao etiketu za sve one koji zagovaraju više socijalne pravde, solidarnosti i očuvanja socijalne države, što znači brigu o dostupnosti javnih dobara i usluga svim pripadnicima domovine. Po tom kriteriju cjelokupna Skandinavija je ogrezla u mentalnom komunizmu, a i Europska unija nije daleko.
Najveća budalaština koju je izgovorio Škoro, i neki njemu slične pameti, glasi: „Neka država vrati novce koje je poduzetnicima otela kroz poreze“. Dakle, država pljačka poduzetnike odlukama političkih predstavnika hrvatskog naroda u njegovom parlamentu. Dakle, hrvatski narod je zapravo taj koji otima poduzetnicima kako bi i siromašni građani imali pristup liječenju, obrazovanju, sudskoj zaštiti, a svi zajedno uživali sigurnost policije i vojske.
Škoro bi vladao tim istim narodom kako bi mu smanjio razinu javnih usluga. Da bi u tome uspio treba narodu prodati fantome mentalnog komunizma, preuveličavati opasnost četnika s ove i one strane Drine, prekopavati Jasenovac, … Poruka je jasna: Doći ćemo na vlast na valu plitkog nacionalizma u navodno ugroženoj domovini, a onda kada se vlasti dokopamo, pomoći ćemo svojima koje volimo. Domovina je doista ugrožena od mentalnog i političkog diletantizma u Hrvata pri čemu Škoro tu nije izuzetak, već ekstremni nastavak.
Za njega su porezna davanja enormna unatoč tome što je poduzetnicima u nekoliko navrata ministar Marić pogodovao do mjere da su porez na dohodak i porez na dobit u Republici Hrvatskoj među najnižima u Europskoj uniji. Visoka porezna presija u Republici Hrvatskoj očituje se samo u visokom PDV-u, koji plaćaju svi građani, a ne samo poduzetnici i koji čini preko 60% poreznih prihoda. Štoviše, on ima regresivni učinak, što znači da pogoduje onima koje Škoro voli, tj. bogatima. Nadalje, Škori ne pada na pamet zalagati se za porez na višak nekretnina, koje nemaju radnici, već najčešće poduzetnici. To je najpravedniji porezni mehanizam koji omogućuje siromašnim slojevima društva pristup javnim dobrima, i rasterećuje proizvodnju, ali ne i osobnu imovinu poduzetnika.
Da bi se egoistični interesi koje Škoro zastupa, radi onih koje on voli, mogli ostvariti potrebno je ponavljati laž da je država pretjerano velika. Jasno je da jedino što njega i njegove zanima su niži porezi, a ne i efikasnost javnih službi. On bi smanjio rashodnu stranu proračuna i istovremeno obećaje bolji obrazovni sustav s manje ubranih poreza, tj. s manje novca. S manjim porezima možete samo smanjiti opseg javnih usluga većini pripadnika svoje domovine. Nema perpetuum mobilea.
Zapravo Škoro napadom na srednje veliku državnu potrošnju, u međunarodnim usporedbama, šalje poruku: trebamo smanjiti opseg javnih usluga i dobara za većinu pripadnika naše domovine. Da bi to mogli zagovara privatizaciju tih usluga kako bi proračun bio što manji, a građani upućeni na privatni sektor u zdravstvu, školstvu, socijalnoj skrbi. Time pravi cilj Domovinskog pokreta postaje vidljiviji nego ikada: manji porezi za poduzetnike u sustavu već smanjenih poreza, pod svaku cijenu, a cijenu trebaju platiti građani. Zagovarati privatizaciju zdravstva, što proviruje iz njegovog programa, i obrazovanja je nešto što je gotovo nevjerojatno u vrijeme u kojem su javni zdravstveni i obrazovni sustavi položili ispite s najvišim ocjenama. To govori koliko je Škorina svijest zadojena anakronim i neeuropskim shvaćanjima na tragu preživjelih staroliberalnih ideja.
Poduzetnici se dijele na sposobne i nesposobne. Sposobni mogu plaćati poreze za javna dobra i usluge na korist svih građana u zemlji i ostvarivati profite kreativnim ulaganjima, inovacijama i dobrom organizacijom poslovanja. Nesposobni se oslanjaju na veze s politikom, i na pritisak na državu da im smanji poreze. Škoro je ideolog onih nesposobnih, koji traže da im država omogući uspjeh preko leđa građana i njihovih socijalnih prava.
Kako i mi cijenimo inovativno, kreativno i čestito poduzetništvo, podržavamo promjene koje bi olakšale poslovanje, ali nas smeta gubitak osjećaja za sve druge pripadnike domovine. Obrana poduzetništva na način da se cijelo društvo podvrgne egoističnim i autističnim interesima jednog sloja bez traganja za ravnotežom interesa u odnosu između rada i kapitala, onih koji imaju i onih koji nemaju, onih koji rade i onih koji raditi ne mogu, protivna je europskom socijalnom modelu, Ustavu RH i temeljnim vrijednostima Republike Hrvatske.
Možda poduzetnik Škoro u svom neznanju, misli da će brigom o poduzetnicima zapravo automatski pomoći svima drugima koje ne spominje. Odavno su u svijetu ozbiljne ekonomske misli takve politike i teorije postale predmet sprdnje, jer iskustvo pokazuje da bogatstvo bogatih nije iscurilo siromašnima.
Škorina su ekonomska znanja skromna. On bi vodio nacionalnu ekonomiju kao domaćinstvo. Student druge godine ekonomije zna zašto je to strašno pogrešno. Škorin dijapazon ideja i rješenja je manji od dijapazona njegovih glazbenih mogućnosti. A oko sebe je okupio šarlatane kojima je Hrvatska tek zvuk, pa makar u njemu nema sadržaja pa što je taj zvuk jači to su oni ushićeniji. Škoro ih usrećuje svakog dana. Njegova fasciniranost američkim društvom posljedica je iskustava u vrijeme kada je pobjegao iz domovine, stoji u priopćenju koje potpisuje Vilim Ribić, predsjednik Matice hrvatskih sindikata.
