Poznavatelji njegova premijerskog karaktera očekivali su da će se Milanović na Pantovčaku uspavati poput ličkog medvjeda te da će svoje predsjedničke aktivnosti svesti na ručkove u okolici. No, i njegovi sitni potezi ostavljaju bez teksta.
Da je Milanović obični građanin, ne bi bilo problema s njegovim kritikama onoga što se biračima nudi, no kada s pozicije državnika građanima poruči da neće glasati, jasno je da dodatno urušava povjerenje nacije u vlasti i politiku.
Predsjednik Zoran Milanović nema se čime pohvaliti u dosadašnjem mandatu
U par mjeseci mandata predsjedniku Zoranu Milanoviću pošlo je za rukom ono što nije uspjelo ni jednom njegovu prethodniku. No, nije to nešto čime bi se predsjednik s karakterom mogao, pa ni trebao hvaliti. Naime, u moru loših političara i provaliji punoj afera baš se on svrstao na vrh ljestvice najnepopularnijih političara u zemlji, što je povijesni presedan s obzirom na funkciju koju obnaša, a čije su ovlasti limitirane do te mjere da zapravo nema mogućnost odlučivati ni o jednoj ključnoj temi ili problematici.
Svi su predsjednici do Milanovića zapravo bez previše truda uspijevali tijekom mandata održavati poziciju najpopularnijih političara. Godinama je na vrhu ljestvice najpopularnijih bio Stipe Mesić, vicmaher za kojim su se povukle mnogobrojne afere, ali i kontroverzije koje nisu uspjele naštetiti njegovu predsjedničkom imidžu. Nakon Mesića na red je došao pijanist Ivo Josipović koji se, iako je promovirao politiku “regiona” i za svoje omiljene vanjskopolitičke destinacije birao Beograd i Banju Luku, ispričavajući se za hrvatske zločine i neprestano se srećući s ustaškom gujom, do kraja mandata uspijevao u anketama nametati kao najpozitivnija karika hrvatske politike. Najpopularnija bez premca godinama je bila Kolinda Grabar-Kitarović, za kojom i danas žale na Pantovčaku.
Spektar ludosti
Bivšu predsjednicu koja je neopisivom lakoćom i spontanošću osvajala srca Hrvata njezini kolege iz Ureda i djelatnici koji su ondje godinama opisuju kao jednostavno susretljivu i simpatičnu ženu, za razliku od Milanovića koji nije ništa od toga. Osoran i tvrdoglav, svojeglav i nepokolebljiv, bile bi možda osobine koje nisu nužno loše za političara da nije riječ o Milanoviću koji je tijekom sučeljavanja u kampanji bezbroj puta najavljivao da će biti predsjednik svih građana. Obećanje ludom radovanje, rekli bi oni koji prate djelovanje hrvatskih političara, pa je tako i novoizabrani predsjednik svojem puku priredio spektar ludosti koje su ga dovele do toga da postane omražen, umjesto omiljen.
Poznavatelji njegova premijerskog karaktera očekivali su da će se Milanović na Pantovčaku uspavati poput kakva ličkog medvjeda te da će svoje predsjedničke aktivnosti svesti na ručkove u okolici svojeg ureda te na pokoje putovanje bez previše angažmana. I doista, nije se Milanović kao predsjednik države pretrgnuo od rada, no i ti njegovi sitni potezi ostavljaju bez teksta. Sve je počelo s inauguracijom: za razliku od njegovih prethodnika koji su od toga događaja napravili ceremoniju za sve građane, Milanović je u Ured predsjednika pozvao svoju obitelj i šačicu HDZ-ovaca, zaboravljajući poziv uputiti Davoru Bernardiću, čovjeku koji možda nije verbalno najspretniji, ali je iz njegove stranke Milanović stasao u predsjednika. Time se zamjerio socijaldemokratima, koji mu zamjeraju i izbor savjetnika. Na tom su se popisu našla mnoga kontroverzna imena pa se tako u Uredu predsjednika pronašla njegova obiteljska prijateljica Jadranka Žarković, ali i Milanovićeva prijateljica Melita Mulić, kao i Julije Domac, stručnjak za energetiku s kojim je šurovao još dok je bio predsjednik Vlade.
Nakon što je izabrao savjetnike, promptno i bez previše razmišljanja uspio se usuglasiti s Andrejem Plenkovićem oko svih bitnih imenovanja, premda je kroz kampanju najavljivao da će biti čvrst poput stijene, ali i predsjednik koji će zastupati sve građane slijepo se držeći Ustava. Predsjednik svih građana u prvim je tjednima mandata iz Ureda predsjednika pobacao sve biste, uključujući i onu prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, što je najblaže rečeno neumjesno i neprimjereno.
Kada je Zagreb, grad u kojem Zoran Milanović živi, zatresao potres, on je prodefilirao središtem grada te se nakon toga povukao jer obnova grada, čišćenje i sve ostale aktivnosti koje bi uključivale sanaciju nastale štete ne spadaju u popis njegovih ovlasti. Na istom tom popisu ovlasti predsjednik s karakterom nije pronašao nijednu stavku koja bi ga obvezala da se uključi u borbu s pandemijom koronavirusa, on se tijekom cijelog tog procesa nastojao držati po strani, ali je zato u jednom trenutku izazvao opću paniku poručujući naciji ničim izazvan da se opreme i pohrle u trgovačke centre, kako bi se pripremili za sve ono što dolazi.
Ne treba naglašavati da je nakon tih njegovih riječi red za kvasac i WC-papir u svim supermarketima naglo porastao. Kada je Nacionalni stožer odradio dobar dio kompleksnog posla, Milanović se kritički pridružio onima koji su članove Stožera proglasili političkim tijelom HDZ-a, iako ih je sam tijekom najkriznijih mjeseci hvalio za sve ono što poduzimaju. I kao da agonija s koronom sama po sebi nije dovoljna, predsjednik države koji bi, ako ništa drugo, trebao voditi brigu o moralnom stanju nacije, uspješno se pobrinuo da se ta nacija koja se u krizi solidarizirala podijeli na starim ideološkim pitanjima.
Tijekom posjeta Jasenovcu digao je na noge braniteljsku populaciju tvrdeći da HOS-ovu ploču na kojoj se nalaze imena poginulih hrvatskih branitelja treba baciti. Riječi su to koje možda jesu otopile srce Franje Habulina i njegovih samoproglašenih antifašista, ali ne i riječi koje se izgovaraju u Hrvatskoj, u kojoj se još traže kosti ljudi koji su se borili za domovinu dok je Milanović prodavao usisavače. Kao da ta podjela nije bila dovoljna, Milanović se i tijekom obilježavanja operacije Bljesak u Okučanima pobrinuo da se nađe u središtu pažnje pa se tako odande demonstrativno pokupio jer se, eto, neki tamo tip usred svečanosti ukazao s majicom na kojoj su se nalazila HOS-ova obilježja. Milanovićev demonstrativni odlazak danima nije silazio s naslovnica, uhvatio se zatim u koštac s Plenkovićem, Jandrokovićem i ostatkom HDZ-ove svite, otvarajući im tim jeftinim polemikama vrata kampanje u kojoj se kao glavna tema ponovno nametnula ideologija. Nije predsjednik svih građana s Plenkovićem polemizirao oko gospodarstva, nije ga pitao ništa o obnovi Zagreba, već mu je pažnju u nezapamćenoj krizi privuklo navodno ustašovanje.
Sve je samo hir
Od nekoliko pozornica na kojima se odvijala proslava Dana državnosti, Milanović se odlučio tek simbolički položiti državni vijenac, izbjegavši smjenu straže, na što možda privatno i ima pravo, no gledajući strogo formalno, predsjedniku je na Dan državnosti mjesto tamo gdje ga zakon postavi, čak i kada se on s tim zakonom ne slaže. Braneći svoju privatnu ideologiju, predsjednik je duboko zabrazdio nastojeći dokazati da država nije pravno konstituirana kada i njezin višestranački Sabor te da postoje dva druga, jača datuma, kada je Sabor HDZ-ovom većinom raskidao veze s Jugoslavijom. Iako je možda dijelom u pravu, državni praznik jednostavno nije nešto na čemu bi predsjednik trebao otvarati ideološke podjele.
Da je Milanović obični građanin, ne bi bilo problema s njegovim kritikama onoga što se u političkoj areni biračima nudi, no kada on s pozicije državnika građanima poruči da neće glasati, tada je jasno da dodatno urušava povjerenje nacije u vlasti i politiku, izvlačeći pritom korist za sebe, ali nanoseći nepopravljivu štetu društvu. Odnos Milanovića kao vrhovnog zapovjednika prema Hrvatskoj vojsci, mogao bi se opisati kao dosta nemaran, on jednostavno za taj dio svojih ovlasti nije previše zainteresiran, no zato je, unatoč opiranju donedavnog ministra obrane Damira Krstičevića, odlučio svečane odore Počasno-zaštitne bojne otpraviti u spremište. Kompromis je pak sklopio oko povlačenja HV-a iz Afganistana. Ako govorimo o vanjskoj politici, ni tu se ne može reći da se Milanović pretrgnuo od posla. Dva se puta zaletio do Slovenije na susret s Pahorom, posjetio je kratko Beč i na tome je sve stalo. Povijesne teme do kraja su ogolile Milanovićev karakter i ono čime će se u mandatu baviti, time je pokazao da nije previše odskočio od onoga što je bio kao premijer. Karakter je Milanovićeva najveća prednost, ali i najveći problem jer ga je baš on doveo do toga da u stotinjak dana vlasti postane najnepopularniji političar u zemlji u kojoj je konkurencija nesaglediva, piše Dnevno.hr.
