O katastrofalnoj obnovi Banovine upozoravalo se još 1998: Čim je pao prvi snijeg srušilo se pet, šest dimnjaka, počela je opadati žbuka…

Strašnik/Marko Lukunic/PIXSELL

Selo Strašnik, naselje u sastavu Grada Petrinje u Sisačko-moslavačkoj županiji, stradalo je u razornom potresu koji je 29.prosinca pogodio Banovinu. Mnogi mještani ostali su bez krova nad glavom, spavaju u automobilima ili kamp-kućicama, smrzavaju se i strahuju od novog potresa.

Nakon elementarne nepogode koja je zadesila taj osiromašen kraj, sve se više počelo pričati o lošoj poslijeratnoj obnovi, a o toj temi govorilo se još 1998. godine. HTV-ov novinar Ivo Lončar u sklopu emisije “Plodovi zemlje” tad je posjetio Strašnik.

Skinuli smo cijeli prilog.

U zadnjih pedeset godina Strašnik je mnogo propatio. Još 1945. godine četnici i partizani ubili su 86 tamošnjih pučana. A 1991. godine suvremeni su četnici protjerali Strašničane, selo srušili i zapalili te pobili mnoštvo civila. Nakon Oluje, a osobito u proljeće 1996. godine počeo je povratak prognanika i obnova sela. O lošoj obnovi svjedoči podatak da se od prijeratnih četiri stotine pučana, 1998. vratilo tek njih stotinjak. Obnovu je izvodila zagrebačka tvrtka Hrs, a nadzor je obavljala osječka tvrtka Sira, a pratili su je mito i korupcija, kažu mještani. Obnovljeno je kažu, 70 % sela, a od toga više od 30% se zanemarilo. Žalili se ministarstvu Obnovi i razvitka, pročelniku županije, odijelu za obnovu, ali nitko nije reagirao.



Bivši predsjednik mjesnog odbora Strašnik, inače 70 postotni ratni i vojni invalid Stjepan Prašnjak rekao je da je za obnovu korišten nekvalitetan materijal i da su radovi iznimno loše napravljeni.

“Na terenu su se događale čudne stvari. Ne može se s pet vreća napraviti temelj za kuću. Preko noći sam spavao i čuo da se nešto lomi, ruši. Mislio sam da se kompletna kuća ruši, međutim, kad sam izjurio van, gol, onako u gaćama, vidio sam da se ruši dimnjak”, rekao je još 1998. Stjepan Prašnjak.

Odmah čim je pao prvi snijeg 1996. godine srušilo se pet, šest dimnjaka, počela je opadati žbuka i tako redom. Stolarija je kažu vrlo loša, kao i sve vodovodne i električne instalacije. Ukratko, obnovu je pratio šverc građevinskog materijala. Većinu kuća obnovili su sami mještani vlastitim novcem, stoga je veliko ogorčenje što nisu imali veću potporu. Rezultat toga nerazumijevanja je i to što je u selu postojao samo jedan traktor koji je kupljen na kredit. Nitko u selu nije dobio kredit ni za proljetnu i jesensku sjetu, a samo ga je nekoliko ljudi dobilo za stočarsku proizvodnju.

Stočar Josip Strašenović  bavio se svinjogojstvom je rekao da kad su dovršili posao obnove, onda su uvidjeli da temelji kuće ne valjaju, rušili su se. Kaže bivši branitelj da su se žalili  nadležnim institucijama, ali nitko nije reagirao.

Obnova je završena, radnici su otišli, a tuga i gorčina su ostale, kao i poluzavršene i ne završene kuće, nekvalitetna gradnja, a proizvodnje ni nema. Oni koji su patili tijekom Domovinskog rata pate i danas.

Što je sve te 1998. mučilo stanovnike Strašnika, pogledajte u videu:

Komentari