Na današnji dan prije točno 20 godina: Priča o jednom Goranu Ivaniševiću

flickr

Kada bi vas pitali gdje ste bili 9. srpnja 2001. godine, to bi vam možda, osim ako ste zagriženi teniski fan, zvučalo čudno jer nije normalno znati gdje ste bili na današnji dan prije 20 godina.

Poseban dan

Baš ti teniski fanovi znaju da je 9. srpnja poseban datum u povijesti hrvatskog sporta. Tada je sasvim neočekivano i nakon ogromne borbe, Goran Ivanišević pobijedio Australaca Pata Raftera i konačno osvojio Wimbledon.

Vjerujem kako se jako puno sportskih fanova itekako sjeća tog dana gdje su bili i što su radili. Kako je Ivanišević imao isti ritual prije svake utakmice, dosta navijača se tih dana solidariziralo s njim te su i oni prije svakog Ivaniševićevog meča ponavljali svoje navike.

Ivanišević je na turnir ponio dvije majice očekujući ispadanje u prvom, ili eventualno drugom, kolu, a nakon što mu je prije četvrtfinala sponzor Tacchini ponudio novi set majica, Goran je to glatko odbio jer mu nije padalo mijenjati majice u kojima je pobijedio.


Osim ovog rituala definitivno je najpoznatiji onaj gledanja crtića Teletubbies svakog jutra u isto vrijeme s istom ekipom gdje svi sjede na istim mjestima. Osim toga, uvijek je jeo isti doručak, pišao u isti pisoar, na terenu nikada nije gazio crtu… Očito u tome ima nešto.

Nikako do Grand slam titule

Ivanišević je dugo godina bio u samom vrhu svjetskog tenisa, a posebno ubojit bio je na travnatoj podlozi. Međutim, ta Grand slam titula nikako nije htjela u njegove ruke, a u finale Wimbledona je izborio tri puta od četrnaest koliko je nastupa skupio na Wimbledonu, ali su kobni bili Amerikanci.

Prvo finale izboreno je još davne 1992. ali je, unatoč prednosti od 1-0 u setovima, za njega je u pet setova koban bio Andre Agassi. Na novo finale morao je čekati tek dvije godine, ali tada ga je s 3-0 u setovima isprašio Pete Sampras.

Sljedeće finale došlo je tek 1998. i apsolutno svi poznavatelji tenisa su rekli “sad il’ nikad”, a s druge strane je ponovno stajao Sampras. Ivanišević je ponovno imao prednost od 1-0 u setovima, a meč je ponovno otišao u peti set.

Tada je Sampras ponovno preuzeo kontrolu nad uvijek živčanim Ivaniševićem te meč priveo kraju s laganih 6-2. Bez obzira na odličan rezultat Vatrenih, tih dana u Hrvatskoj je vladala velika tuga. Mislilo se kako Goran nikad neće ostvariti svoj životni san. Sam Goran je pritom na konferenciji za medije rekao “Hvala svima, idem se ubit.”

Slavna 2001.

Te 2001. Goran je bio daleko od svog cvijeta mladosti te je jako pao na ATP ljestvici. S nekadašnjeg drugog mjesta pao je na 125. mjesto. On je te godine odigrao sedam turnira i u svih sedam upisao poraze u prvom kolu. Bez pobjede je bio pola godine.

Nije uspio turnir osvojiti ni po nekakvim mršavim challangerima te je gubio od raznih anonimusa. Iako on na tom Wimbledonu nije niti trebao sudjelovati, organizatori su ga ipak odlučili samoinicijativno pozvati jer su smatrali da je to zaslužio prijašnjim nastupima.

Goran je u Wimbledon ušao dobro, ali bez obzira na pobjede nad tenisačima kao što su Fredrik Jonsson i Andy Roddick šira javnost na njega nije obraćala previše pozornosti. Nitko nije vjerovao da se može dogoditi ono što se dogodilo.

Goran je slavio četiri meča za redom, a u jednom je pobjedio respektabilnog 21. nositelja, Španjolca Carlosa Moyu, a u četvrtifnalu igrao je protiv 4. igrača svijeta Marata Safina. Tada se javnost digla na noge, iako i dalje nitko nije vjerovao.

Dar s neba za Gorana

On je Safina isprašio s 3-1 u setovima, a onda je došao slavni meč s Britancem Timom Henmanom. Zanimljivo, Henman je tada u četvrtfinalu pobijedio 19. godišnjeg Rogera Federera. Za obojicu je taj meč imao povijesni značaj.

Britanci su čekali prvog pobjednika Wimbledona još od Freda Perrya (današnji proizvođač odjeće) i davne 1936. godine, a Ivanišević je postao prvi kvalifikant koji je došao ovako daleko. Međutim, meč protiv Henmana krenuo je užasno.

Iako je Goran poveo s 1-0 u setovima, Henman je to uspio okrenuti na 2-1, a nakon što je treći set dobio sa 6-0 svi su vidjeli kraj. Bilo je teško psihički podnijeti da Goran još jednom nije uspio, a bio je tako blizu.

Međutim, tada se nebo nasmiješilo Goranu te je pala kiša, a sam meč je prekinut dok je Goran dobio cijeli dan za smirit se. Meč je pomaknut na sljedeći dan, ali se zbog dužine meča završio tek treći dan odnosno u nedjelju. U nastavak meča ušao je skoncentrirano kao nikad u karijeri te je slavio s 3-2 u setovima. Finale je s tradicionalne nedjelje prebačeno na ponedjeljak.

Ovo može samo Goran

Tada je na red došlo veliko finale s Australcem Patom Rafterom koji je u polufinalu izbacio Goranovog bivšeg krvnika Agassija. Prva se četiri seta od uzbuđenja vjerojatno nitko niti ne sjeća, ali svi znamo da su svakome pripala po dva.

A onda je na red došao peti set. Nakon prvih 13 gemova bilo je 7:6 za Raftera, a Goran je servirao za ostanak u meču. Bilo je 15:30 za Raftera, a Goran je bio na drugom servisu te se odlučio servirati kao da se radi o prvom, a ne drugom servisu.

Zabio je as te na kraju uzeo gem i ostao u meču, a kako u petom setu Wimbledona nema tie breakea, igralo se dalje. Tada Goran uzima servis Rafteru, ali prava drama tek počinje. Cijela Hrvatska tad je doslovno drthala pred televizijom.

Goran je na svom servisu nakon deucea došao do prve meč lopte. Tribine centralnog terena u Wimbledonu izgledale su kao na derbiju Dinamo-Hajduk, a ne na jednom teniskom meču. Goranu je u glavi bio kaos, a njegovim je navijačima bilo još gore.

Goranova prva meč lopta završava dvostrukom servis pogreškom nakon što je Ivanišević, inače zvani Zec, pogodio dvostruku servis pogrešku. To što mu je uspjelo samo dva gema ranije probao je i na drugoj meč lopti, a kada je opet napravio dvostruku servis grešku ljudi su stvarno mislili da će se Goran sada raspasti baš kao što je to učinio nakon neuspješnog breakea u petom setu finala 1992. protiv Agassija.

Nakon još jednog deucea Rafter je probao jedan lob koji je valjda za dijelić milimetra završio u autu, a tada je nastala ona slavna slika kad je Ivanišević čučnuo i pomolio se za ovaj poen. Međutim, nije uspio iskoristiti ni treću meč lopticu, a njegovi navijači su bili na rubu suza.

Konačno!

Goran je došao i do četrvte meč lopte. Uzbuđenje je bilo kao nikada prije na teniskim terenima. Sprema se najveće iznenađenje u više od 100 godina tenisa. Opet je bio na drugom servisu, ali ga je ovaj puta pogodio.

Nakon toga radi ono što svi dobri serveri rade, a to je izlazak na mrežu, ali to je bilo bespotrebno jer Rafter pogađa mrežu. Tad je eksplodiralo sve. Cijela Hrvatska, cijeli centralni teren u Wimbledonu. Goran Ivanišević je iz četvrtog pokušaja na četvrtoj meč lopti osvojio Wimbledon!

Ljudi danima nisu vjerovali sve dok nije došao taj njegov doček u Splitu koji je izgledao joše nestvarnije od samog osvajanja. 150.000 ljudi dočekalo je jednog tenisača zbog osvajanja jednog turnira. Zaista nestvarno.

Za sva vremena

Hrvatska je tih dana zaboravila na raspad Vlade i na probleme koje su se tih poslijeratnih godina pojavljivali u novoj samostalnoj državi. Tih dana se živjelo samo za sport. Kao što je ljeto 1998., osim Ivaniševićevog trećeg finala, obilježilo treće mjesto hrvatske nogomentne reprezentacije na svjetskom prvenstvu, tako je Goran obilježio 2001.

Uz sve ovo, namjerno nisam napomenuo da je Goran umalo namjerno odbio pozivnicu organizatora te ostao doma čekajući operaciju ramena koje ga je ubijalo u vrijeme prije turnira. Isto kako sam ja u ovom tekstu “zaboravio” tu činjenicu tako je Goran u trenutcima finala vjerojatno zaboravio na bol.

Dobro da je tek poslije Wimbledona otišao na operaciju jer ovako cijeloj Hrvatskoj donio ogromnu sreću. Bilo je još osvajača Grand Slamova u Hrvatskoj. Na primjer, Marin Čilić je osvajao US open, Mirjana Lučić-Baroni Roland Garros, Ivan Dodig je više puta osvajao Grand Slamove u mješovitim parovima, a na kraju krajeva u nedjelju će finale u parovima igrati Mate Pavić i Nikola Mektić. Međutim, niti jedan trofej nije kao taj 2001. godine.

Ipak je to bio Goran u Wimbledonu. Svevremenska kombinacija.

Komentari