Potpredsjednik Sabora i predsjednik Domovinskog pokreta Miroslav Škoro komentirao je brojne teme u intervjuu za Večernji list. Među ostalim, dotaknuo se radikalizacije, lokalnih izbora, sukoba premijera i predsjednika, upravljanja proračunom…
Ovog se tjedna konačno sastalo Vijeće za nacionalnu sigurnost (VNS) na kojem je “razmotreno pitanje” radikalizacije hrvatskog društva, za što je premijer Andrej Plenković, nakon napada na Markov trg, optužio i vas. Osjećate li se odgovornim u bilo kojem smislu?
Apsolutno ne. Postoje državna tijela zadužena za procjenu stanja sigurnosti u državi, a ako čitate njihova izvješća, sva govore o tome da radikalizacije u Hrvatskoj nema. Je li razlog optuživanja nas taj što se netko u tom trenutku uplašio, uspaničio ili osjetio priliku da nekoga prozove, ne znam. Ali da izađe premijer i kaže da je u tome sudjelovala neka “radikalna skupina” i automatski on bude i tužitelj i porota i sudac, to je vrlo ružno i neodgovorno. Bezobrazno je i da netko sebi uzima za pravo da s jedne strane govori da je legalist, a s druge ne poštuje izvješća svojih vlastitih državnih tijela i ne čeka da završi istraga koja bi trebala pokazati što se uistinu dogodilo. Ono što svi možemo reći jest da se dogodio jedan strašan čin i da nam je svima žao ljudi koji su bili ugroženi, a posebice ranjenog policajca. Ali čelna osoba bi trebala biti ta koja stabilizira, a ne destabilizira društvo.
Znači, nema ni radikalne desnice?
Ne znam tko bi bio radikalna desnica, posebice kada se usporedi situacija s nekim drugim, čak i zapadnoeuropskim zemljama. Mi te vrste retorike i ponašanja jednostavno nemamo. Ne znam, zato, tko je radikalna desnica kod nas, a i ako nekoga optužujete za tako nešto, onda bi bilo dobro imati neki dokaz. Nisam u javnom prostoru od jučer, svašta sam ja radio u životu. Pisao pjesme, knjige, održavao javne nastupe. Ako su Milo moje, Sude mi ili Ne dirajte mi ravnicu radikalne, onda dođeš i kažeš mi razlog zašto. A ne optuživati bez ijednog dokaza, evo sad i mi trošimo vrijeme na to, jer je to netko izvalio. To me podsjeća na onu: “Kad budala baci kamen u bunar, sto pametnih ga ne može izvaditi”.
Kako gledate na sukobe premijera Plenkovića i predsjednika Milanovića? Na sjednici VNS-a dobro su se slagali…
Obično natezanje. To je situacija između dvoje ljudi koji su, kako se da zaključiti, jako dobri prijatelji. Oni su se uzajamno posjećivali u Bruxellesu, u Zagrebu, Parizu, znaju tko je kad jeo kakva peciva, kad je tko kupovao automobile, znaju si dosta o privatnom životu, obiteljima i roditeljima, a ja sam davno naučio da se u takve odnose jednostavno ne treba petljati. Jedino što je žalosno u cijeloj toj priči jest da postoji kolateral, a to je cijela država i oni koji u njoj žive. Volio bih da u politici ima više odgovornosti, međutim, mi smo navikli na situaciju u kojoj neodgovorni ljudi dobro prolaze.
Hoćete li na lokalne izbore možda i s Mostom?
Kad sam išao na parlamentarne izbore, nastojao sam biti maksimalno korektan prema onima koji su me na neki način podržali u predsjedničkoj kampanji. Potrudio sam se da u dugotrajnim i iscrpnim pregovorima svakome od njih ponudim, recimo to tako, situaciju u kojoj bismo mogli stvoriti nešto zajedno. Tada smo neko vrijeme razgovarali i s Mostom, ali oni su imali pristup po kojem se tražio ekskluzivitet za određene izborne jedinice, a moj je stav bio da, ako smo zajedno, zajedno smo. Generalno, predizborne koalicije nisu nešto čega sam ja pobornik. Izborni zakon bi u cjelini trebalo mijenjati jer to je prostor za manipulaciju, trgovinu, i rekao bi naš narod, marifetluke. Nakon što se svi na izborima “izvažemo”, tek tada treba sjesti i razgovarati. Politika je, kako sam je ja kao nekakav liberalni konzervativac shvatio, umijeće mogućega. Ali Domovinski pokret nikad nije niti će biti rezervna opcija SDP-u ili HDZ-u. Mi ćemo biti ti koji će preuzeti odgovornost i donijeti promjenu.
Kako bi trebalo donositi proračun?
Možda da ključne stavke u proračunu budu na zasebnom žiro računu. U Hrvatskoj imate 1,2 radnika na jednog umirovljenika. Oni trebaju novac za mirovine, koji bi se trebao crpiti iz ovoga što ovi koji rade privređuju. Smatra li itko da ovi zarađuju dovoljno da se isplate sve mirovine? Pa naravno da ne. To vam je dovoljno da shvatite kako državni proračun funkcionira. Moramo skupiti novac za plaće i mirovine, znači sav novac koji dođe, iskorištava se onda u tu svrhu. A ja bih volio da bude žiro račun s novcem za obnovu grada Zagreba, primjerice. I ne možeš, stari, taj novac koristiti ni za što drugo. A govore da novca ima, ali prošlo je skoro devet mjeseci od potresa, a nije napravljeno još ništa. Država ne treba ni proceduru ni zakon da bi obnovila zgradu u svom vlasništvu poput kazališta, koncertne dvorane. Zašto to već nije počela? Država koja ima novca, to napravi sutra, ali ona koja nema i ovisi o dotacijama, donacijama, milostinji, kreditima, to ne može napraviti. Kad pitam o tome gospodina Zdravka Marića, gledam ga u oči, vidim da mu je neugodno, ali kaže da on “mora ovako”. Što nije dobro. Sve dok ti nešto moraš kako ti netko dirigira, nema napretka.
Što je onda ključ tog napretka? Treba li se dogoditi čitava jedna smjena političara?
Neke stvari u politici se ne mijenjaju. I to zbog toga što su se ljudi, koji su dugo u tom poslu, umrežili. Oni neće radikalne promjene jer, da ih provedu, morali bi se zahvaliti na suradnji svojim ljudima, onima koje su nagradili poslovima i na druge načine. Dakle, nikakva smjena generacija, moralo bi se dogoditi to da glasači konačno shvate da uistinu mogu nešto promijeniti. A opet, za to je potrebno možda malo jače gospodarstvo, neovisna pozicija. Ja mogu ovako govoriti jer sam neovisan bez obzira što mi pokušavaju imputirati iz HDZ-a. Kao, oni su meni pomogli da budem to što jesam danas. Kako? Što je meni HDZ pomogao, napisao neku pjesmu možda? Sjeli Šeks i ja pa napisali Otvor’ ženo kapiju ili Matu. Glupost. Ja sam samo u dva navrata u svom životu ugled koji sam stekao izložio, zbog države i naroda koji volim i kojem pripadam, ali nažalost kroz HDZ i zbog toga me sad njihovi trolovi, koji su za to plaćeni, izruguju.
Meni je HDZ, kao, dao da budem generalni konzul? Ne, ja sam HDZ-u dao da se prestanem baviti svojim poslom i da onda iz uvjerenja, a ne iz koristi radim za plaću koju sam inače zarađivao za jednu večer. I to je istina. Svoje srce sam dao u svoje pjesme, napravio karijeru, ostvario materijalnu neovisnost, i dokazao da se vlastitim radom može postati neovisan, pa bih volio da ljudi shvate da se to može. Napredak je ostvariv. Ako sam ja mogao, kao Nediljkino i Ićanovo dijete, dijete dvoje običnih ljudi, jedne žene koja je imala četiri razreda osnovne škole i jednog čovjeka koji početkom sedamdesetih ostao bez posla nekih pet godina i bio moler, može se. Pisao sam svoje pjesme, smišljao svoje tv-emisije i na kraju napravio sam stranku sa svojim suradnicima, nisam preuzeo neku drugu, i nakon samo dva mjeseca postojanja osvojili smo 16 saborskih mandata. Siguran sam da možemo bolje, isto kako oni garantiraju da mi nikad nećemo doći na vlast, ja garantiram da će u ovoj zemlji biti bolje. Začepiti neću, ovo je ionako igrokaz budžetlija i niškoristi, običnih nabiguzica i gologuzana koji zamjeraju čovjeku ako nešto napravi. Jer ja znam ni iz čega napraviti nešto, a oni iz nečega ništa. Pa kad ste u povijesti vidjeli da su nekome tako razvalili obitelj, suprugu kao meni? Jadnici. Znamo li tko su njihove supruge? Mene to ni ne zanima. Sram ih može biti. Stidim se da sam uopće nekad pomislio da s takvim ljudima mogu išta napraviti, rekao je Miroslav Škoro za Večernji list.
