U nedjelju je utakmicom između Italije i Engleske završeno Europsko nogometno prvenstvo, a Englezi su nakon lošijeg izvođenja jedanaesteraca, izgubili tu utakmicu na domaćem terenu.
Famozni penali
Englezi na veliki trofej čekaju još od 1966., a sada su se ponadali da bi 2021. mogla biti ta godina. Sve nade su im pale u vodu nakon tog izvođenja jedanaesteraca, a posebno pogubno bilo je pitanje tko je promašio te ključne jedanaesterce.
To su bili Jadon Sancho, Bukayo Saka te Marcus Rashford. Sve su to tamnoputi igrači, a to je samo pokrenulo val rasističkih ispada koji ionako proteklih mjeseci uzdrmavaju englesku javnost.
Sveprisutni rasizam
Rasizam je, kako je pokazala i ova traumatična finalna noć za „majku nogometa”, još uvijek problem u Engleskoj. I u nogometu. I to usprkos svim apelima, svim kampanjama i svim demantijima. Mržnja je tu.
I ako u trenucima bolnog poraza treba pronaći žrtvene janjce, onda se jednostavno uzme nekoliko mladih, crnih igrača. Sasvim je sporedna stvar da su prije toga, tijekom utakmice, na primjer prilikom kaosa u engleskoj obrani u situaciji u kojoj je Leonardo Bonucci izjednačio na 1:1, i drugi engleski igrači radili greške.
Selektivna percepcija mnogih „fanova” pokazuje koliko su duboko ukorijenjene stare predrasude. I to ne samo u Engleskoj, istu je stvar otkrio i odnos prema Mesutu Özilu u Njemačkoj.
Oponašanje majmuna i rasistički povici na stadionu su, zahvaljujući i otporu aktivne navijačke scene, u mnogim dijelovima svijeta postali rijetkost. S tri nes(p)retna engleska nogometaša solidarizirali su se široki slojevi društva.
Na internetu je najgore
Ali u tobožnjoj anonimnosti društvenih mreža rasizam živi i dalje. Pa i zato što je on još uvijek dio britanskog društva, čak i kod najmlađih: 95% ispitanih mladih crnaca u jednoj je studiji provedenoj koncem 2020. godine reklo da su i oni sami doživjeli rasističke izjave u školi, a 78% njih na radnom mjestu.
I dok dvije trećine Britanaca smatra da je problem rasizma prisutan u velikim ili znatnim razmjerima u društvu, konzervativna vlada opsežnim izvještajem pokušava umanjiti problem – tvrdi se da se razloge diskriminacije i neravnopravnog tretiranja treba tražiti više u socio-ekonomskim hendikepima, nego u boji kože. To je fatalno kriva procjena, tvrde čak i stručnjaci Ujedinjenih naroda.
Kad premijer Boris Johnson sad osuđuje rasističke uvrede kao „sramotne”, onda je to ispravan i važan signal u borbi protiv diskriminacije. Ali i dalje ostaje otvorenim pitanje zašto se on i njegova vlada ne bore protiv rasizma u svakodnevnom životu. To bi bilo itekako potrebno. I to ne samo kad se radi o tri poznata nogometaša, piše Deutsche welle.
