Karlo Starčević izborio prednost dostupnu samo ljubimcima sudbine: mediji na njega više neće trošiti prostor i vrijeme

facebook

Na prijedlog kolege, a u skladu s općom pozitivističkom tradicijom ovih prostora, da na kraju svake kalendarske godine mora biti neki ‘događaj godine’, autor ove kolumne fasciniran nevjerojatnim pravaškim političkim i drugim bezvremenskim parabolama, koje će zasigurno ući u almanahe vrhunske političke teorije i prakse te se izučavati na vodećim svjetskim učilištima, kao događaj godine biram – Hrvatsku stranku prava.

Pečat će trendu, izvjesno je, udariti izborni Sabor stranke, najprije najavljen za početak studenoga, a onda, kako već nalaže pravaška dosljednost, internim manevrom predsjednika Karla Starčevića prebačen za početak prosinca. Naime, ceremonija primopredaje vlasti sa staroga na staroga predsjednika, s time da će ulogu novog krajnje neuvjerljivo odigrati žovijalni Nikica Augustinović zvani gletarica, aktualni obnašatelj funkcije predsjednika stranačke skupštine, mogla bi značiti završni čin ove političke tragikomedije, režirane od strane bezvremenskog dvojca Starčević&Augustinović.

Situacija u drugim pravaškim strankama također je poprilično bizarna, sve zajedno u stanju su na nacionalnoj razini dobaciti do nekih, hajdemo reći utješnih, oko jedan do jedan i pol posto potpore, no za razliku od Hrvatske čiste stranke prava, koju vodi izvjesni i slabo poznati Trbuha, te Autohtone hrvatske stranke prava godinama simboliziranu u liku i djelu notornog Dražena Keleminca, stanje stvari unutar Hrvatske stranke prava na momente se činilo donekle drugačijim, ponekad čak i optimističnim. No, samo na prvi pogled.

Dojmu uvjerljivosti i umjerenog optimizma prisnažila su svojedobno ozbiljna javna imena nekadašnjih članova, poput recimo saborskih zastupnika Tonća Tadića i Miroslava Rožića, zatim gradonačelnika Slavonskog Broda Duspare, gradonačelnika Imotskoga Đuzela, zatim dr. Kirina i dr. Kandarea iz Rijeke, aktualnog osječko – baranjskog župana i nekadašnje slavonske pravaške perjanice Ivana Anušića, član stranke bio je i kirurg dr. Hrvoje Tomasović iz Splita, zatim kirurg iz dječje bolnice u Klaićevoj dr. Antun Kljenak kao i dr. Luka Roguljić iz Splita, te još podosta drugih obnašatelja ozbiljnijih zastupničkih funkcija, čak njih skoro osamsto u tijelima lokalne uprave i samouprave. No, svi su oni digli sidro suočeni s prevladavajućim trendovima unutar stranke, tako da se ove brojke kao i nekadašnji politički uspjesi čine realnim otprilike koliko je realno osvajanje prvog mjesta od strane ‘bilih tića’.

U narodu postoji uzrečica ‘dođoše divlji i potjeraše pitome’, izgleda kako bi se na krilima te paradigme na Ha-Es-Peov 160. rođendan mogao odigrati završni čin upokojenja najstarije hrvatske političke stranke, kojoj je zadnjih godina pečat udario predsjednik Starčević borbenim pokličem ‘nazad ne – naprijed ne’. Parola je to puna značenja, koja se u historijskoj farsi može okarakterizirati i kao ‘Starčevićev Naprijed’, i koja adekvatno sublimira cjelokupni besmisao njegove mandatarske epohe, koju će zasigurno na potpuno istim osnovama nastaviti i bogobojazni novi predsjednik Gletarica.

U fazi odlaska ispunjen poletom i zanosom, Starčević se na sceni uspio izboriti za jednu veliku osobnu prednost, dostupnu samo ljubimcima sudbine: mediji na njega više neće trošiti prostor i vrijeme, što mu ostavlja punu slobodu da se posveti općem političkom naukovanju i teorijskome usavršavanju. Na kraju jednog plodnog životnog razdoblja obilježenog upornim i nepokolebljivim netalasanjem, zaslužio je da ga, uz prigodnu čašicu ličke šljive, ispratimo pedagoškim Stingovim stihom ‘Be yourself, no matter what they say’.

No, dobro, to su priče za hlebinsku političku školu, jasno je kako Karlo nikamo ne ide, a i kamo bi, tako da u Hrvatskoj stranci prava život ide dalje svojim tradicionalno uzbudljivim tokom.

Jedna za drugom bivaju nogirane ‘nove snage’, scenu i dalje silovito drže već familijarna i neuništivo darovita politička prezimena i snažni politički mega brendovi poput Ivanke Špralje, zatim tu je kolonija teorijskih potpuno zaokruženih mislilaca tipa Dalibor Damićević i Marijo Popović, nesvakidašnjih velikana političke misli poput Željana 5G Jurlina, Ivana Crnjca, te Ante Žilića. Doista, Hrvatska stranka prava pravo je vrelo reciklirajućih talenata, hoće li oni i na narednim lokalnim izborima narodu donijeti sreću, u duhu staroga šlagera ‘i donesi meni sreću, kao tvoja ili veću’? Krhko je znanje, još je drug Edvard Kardelj, po široj profesiji nešto kao akademik Augustinović – partijski mislilac, po užoj učitelj i berač gljiva, u eri samoupravljanja nadahnuto pisao da ‘čovjeku sreću ne mogu donijeti ni partija, ni sistem, ni država, nego jedino on sam sebi’.

U načelu točno, u praksi, osvajanje individualne sreće, ako se ista shvati kao pragmatička, a ne filozofska činjenica, na hrvatskome prostoru, a i šire, organski je povezano s individualnim odnosom prema partiji, sistemu i državi. Tko s navedene tri kategorije stoji dobro, taj ima za nijansu više love u džepu i povlastica na raspolaganju, a to mu nesumnjivo pomaže da s manje dramatičnosti, ili s više tihe sreće u duši, premosti izazove i iskušenja sudbine. Ukratko, važno je odabrati stranku koja će te lansirati u Sabor i omogućiti ti da se tamo boriš za državu, uz prinadležnosti pet puta veće od nacionalnoga prosjeka. Obaveze nisu lake, ali pravaško hrvatsko srce naučilo je ‘rnbačiti za narod, trebat će jednom mjesečno doći na sjednicu, a država za koju se bore znat će cijeniti njihov napor. Dat će ona i plaću, i dnevnice, i terenski dodatak, i stan, i automobil, i mirovinu, a za Dan Državnosti, ako ih se sete – sete.

Bilo kako bilo, potpisnik ovih redaka u saborskim klupama radostan već vidi darovite političke mega brendove poput Ivanke Špralje i Dalibora Damićevića, zatim Marija ST gradonačelnika Popovića, megauspješne Antu Žilića i Ivana Crnjca, kako se s predsjednikom kluba zastupnika Ha-eS-Pea u hrvatskom državnom saboru, Željanom 5G Jurlinom, ako ga u međuvremenu nisu čipirali i ukrali ljudi majmuni s planete Čunga – Lunga, kako dogovaraju opaku aktualnu parlamentarnu strategiju. Na narodnu sreću, oni su, naročito 5G Jurlin, svjesni složenosti poslova i problematike, tako da bi se općinstvo vrlo brzo moglo naći pred ozbiljnom dilemom što odabrati: jesu li više za med ili za mlijeko.

Gletarica Augustinović čvrsto vjeruje u sretnu budućnost svoje stranačke lože, a da ga u njegovom širenju vjere ne bi omele neke nepredviđene okolnosti, za predsjednika stranke s novim mandatom dati će se demokratski sam izabrati, bez protukandidata, uz konstataciju da su sve vrijednosti aktualnog vodstva HSP-a sublimirane baš u njemu samome. Što je najgore – bit će u pravu! OK, biranje usamljenoga kandidata aklamacijom ili javnim narodnim, odnosno plemenskim, izjašnjavanjem tradicionalni je hrvatski običaj, koji je inaugurirao još Franjo Tuđman na prvome kongresu HDZ-a, a spremno ga preuzeli svi ostali lokalni lideri, i nema razloga da se u toj galeriji hrvatskih živih spomenika gospodin Gletarica Augustinović ponaša kao revolucionarna iznimka, koja nasilno istjeruje nekakve demokratske kriterije. ‘Mi smo za stvarnu demokraciju, to jest za mene, a ne za nekakvu anarhiju’, mudro je govorio pokojni Josip Broz, a kako vidimo prihvatio Augustinović. Eto, moj narode, to je za mene događaj godine. Ma, što godine… .

Komentari