Psihologinja iz Centra za socijalnu skrb u Zagrebu Valerija Kanđera osvrnula se na slučaj stravičnog trostrukog ubojstva na zagrebačkim Mlinova.
Kaže da je slučaj trostrukog ubojstva djece sve pogodio.
“Na tu težinu slučaja je jedan dodatni uteg, to što smo dodatno zastrašeni time je li netko nešto znao. Javnost nas je već počela prozivati, a ni mi ništa ne znamo”, ističe.
Govori da ne zna je li za ovakve tragedije uopće moguće imati radare i je li to uopće moguće predvidjeti. “Meni je kao psihologu teško zamisliti što se dogodilo u glavi tog čovjeka”, rekla je Valerija Kanđera u Točki na tjedan N1.
‘Nemamo dovoljno resursa’
“Moj je dojam da smo kao društvo definitivno postali osjetljiviji i kao stručnjaci smo postali educiraniji. Mi imamo sve više izravnih i anonimnih dojava o nasilju u obitelji. Većina tih dojava je opravdana. Svaku takvu anonimnu dojavu, o tome obavještavamo policiju. Pitanje je što može sustav učiniti”, govori Kanđera.
Komentirala je i izdvajanje djece iz obitelji.
“Mi imamo nekoliko mjera obiteljskopravne zaštite. Društvo definitivno nema dovoljno resursa. Ne rješavaju se stvari sustavno. To što smo mi sada dobili u Centru u kojem ja radim tri nove osobe, a nemamo stolac i računalo za kojim će ti ljudi sjediti. Stvari se pomiču nabolje, ali pomaka još uvijek nema na način da se istovremeno rješavaju i prostor i kadrovi i supervizija”, kazala je Kanđera.
Što se tiče žurnog izdvajanja djeca iz obitelji, Kanđera kaže da ponekad stručni tim odustaje i izriče mjeru intenzivne stručne pomoći sve do trenutka dok se negdje ne uprazni mjesto.
“Mi ne možemo kako sustav socijalne skrbi sami riješiti sve. Mi moramo svi raditi umreženo. Rado bih da se javnost upozori da Centar za socijalnu skrb i sustav socijalne skrbi naprosto ne može raditi samostalno i efikasno istovremeno”, rekla je.
Ističe da kapaciteta u domovima i udomiteljskim objektima nema.
‘U sustavu socijalne skrbi preostaju samo vjera i nada’
“Nešto se mora učiniti. Mi smo prije nekoliko godina krenuli u deinstitucionalizaciju, ali ne možete domovima smanjiti kapacitete, a nemate resurs u udomiteljskim obiteljima”, ističe.
Kaže da se boji da zaposlenima u sustavu socijalne skrbi preostaje samo još vjera i nada.
“Ja se već sada pitam, s obzirom na objektivne pritiske koje mi imamo, pitam se tko će raditi u Centru za socijalnu skrb? Koji su to mladi koji će doći raditi u te Centre dok se nešto ozbiljno i radikalno ne počne mijenjati. Zbog uvjeta rada, zbog osjećaja bespomoćnosti, zbog preogromne količine obitelji s kojima moraju raditi. U Centru za socijalnu skrb kojem ja radim, niti jedna socijalna radnica nema manje od 150 obitelji. Koliko vi vremena se imate zaista posvetiti jednoj obitelji”, pita se Kanđera.
“Javnost bi trebala shvatiti da ne smijemo i ne možemo preuzimati odgovornost za sve živote svih odraslih punoljetnih osoba, ali da moramo raditi na prevenciji – apsolutno”, kaže Kanđera.
