Predsjednik Republike Zoran Milanović s ministrom obrane Damirom Krstičevićem obišao je kamp i šatore ispred KB Dubrava koje za prihvat oboljelih pacijenata podižu pripadnici Hrvatske vojske.
Upitan za ideju o smanjenju plaća u javnom sektoru zbog posljedica gospodarske krize uzrokovane epidemijom koronavirusa, predsjednik je rekao da ne misli da je to dobra ideja.
“Meni možete smanjiti plaću, ali smanjiti minimalac u javnom sektoru je smrt sustava, onaj koji je to predložio nije velike pameti”, rekao je Milanović.
Milanović je ogledni primjerak političko-birokratskog uhljebarijata
Takva izjava nas ne treba čuditi. No ono što je odvratno i glupo i nadasve licemjerno od druga predsjednika je to što se skriva iza liječnika. Ama baš nikome, nije na pamet palo da liječnicima, medicinskim sestrama, vojsci, vatrogascima, učiteljima, smanjuje plaće. Smanjivanje plaće se traži za političko-birokratski uhljebarijat kojem je predsjednik Milanović najbolji primjerak. Beskorisni ostatak nekadašnjih vremena, bez funkcije značaja, čiji posao može bez problema se delegirati dijelom na predsjednika ili predsjedništvo Hrvatskog sabora i dijelom na predsjednika Ustavnog suda.
Podsjetimo se, Zoran Milanović je zbog zaštite njihovog načina života, čitaj potpuno nepotrebnih birokrata u javnom sektoru, kojeg doslovno sutra može zamijeniti program kojeg će sklepat neki 16-ogodišnji klinac u maminoj garaži negdje u bespućima Teksasa, dakle ne liječnika kojima je on snižavao plaće, ne učitelja i nastavnika kojima je on snižavao plaće, ne policajaca i pripadnika OSRH-a koji su u vrijeme njegove Vlade bili u potpunosti zanemareni i ponižavani, već isključivo političko-birokratske buržoazije bacio Hrvatsku na koljena gore nego Ivo Sanader. U vrijeme Milanovićeva mandata uz Grčku smo postali najveći “pacijent” među zemljama EU-a. Takvo vođenje politika Milanovića svrstava među najgore premijere koje je Hrvatska imala od osamostaljenja. A konkurencije mu u tom smislu ne nedostaje.
Milanović je dopustio nestajanje 200 tisuća radnih mjesta
Milanović i njegova vlada odlučili su tada proračunske minuse, nastale u vrijeme prijašnjih vlada koje kao i on nisu imale pojma kako zrelo i normalno voditi ekonomiju i poslije očuvanjem njihovog načina života, krpati zaduživanjem. Hrvatska je upravo zbog Milanovića umjesto dvije godine u krizi provela skoro šest. I dok su nas druge zemlje članice Europske unije s jugoistoka i istoka Europe prestizale, cijele tvrtke završavale na burzi rada, Milanović je nastavio štititi ‘njihov način života’.
U četiri godine koliko je bio na vlasti Milanović je dopustio je da nestane najmanje 200 tisuća radnih mjesta u privatnom sektoru. Njegovi ministri zaduženi za financije i gospodarstvo Branko Grčić, Slavko Linić, Boris Lalovac i Gordan Maras vodili su potpuno antipoduzetničku klimu. Sjetimo se ti ministri su se hvalili kako je usporavanje pada BDP-a pokazatelj gospodarskog oporavka. Dizali su poreze, nisu smanjivali rashodovnu stranu proračuna, nisu dirali u privilegije birokratske buržoazije, a unatoč svim preporukama i unatoč svim danim obećanjima o reformama na kojima je dobio izbore i njegova koalicija skoro 60 posto mjesta u Hrvatskom saboru, njegova Vlada nije pokrenula ni jednu reformu uopće.
Ipak je Zoran Milanović nešto uspio napraviti kao premijer. Zadužio je Hrvatsku za nevjerojatnih 70 milijardi kuna. Nije ih potrošio kako bi pokrenuo ekonomiju, iako bi i to bilo pogrešno, već kako bi očuvao taj famozni ‘naš način života’, odnosno života uhljebarijata. Svega čega se Milanović dotaknuo napravio je pogrešno. Hrvatska je zbog vlade Ive Sanadera i Jadranke Kosor, a onda i u jednakoj mjeri i vlade Zorana Milanovića završila kao najsiromašnija članica Europske unije. Međutim, od kuge zvane SDP koja je onda harala Hrvatskom, građani su imali bar jedan spas. Iseljenje. Naime, Hrvatska je u srpnju 2013. ušla u Europsku uniju, što je bio spas za stotine tisuća građana, koji su uspjeli pobjeći iz Milanovićevog Apsurdistana i pronaći posao u inozemstvu.
