Krajiški Srbi još su 1993. odbacivali mogućnost povratka po hrvatsku vlast i suživot s Hrvatima. Dvije godine kasnije, isto su mislili. Nisu htjeli ostati ‘kod Tuđmana’. Ostavili su sve i krenuli u nepoznato.
U posljednjim danima postojanja tzv. Republike Srpske Krajine (RSK), neposredno prije početka hrvatskih vojnih akcija i samim Srbima bilo je očito da žive u stanju općeg rasula i potpune bezizglednosti.
No, pobunjeni Srbi odbijali su bilo kakav kompromis, a povratak u okvir Hrvatske bio im je neprihvatljiv. Stoga je bilo očito da vojni slom Srpske Krajine gotovo neizbježno vodio u odlazak srpskog stanovništva iz Hrvatske, piše Nikica Barić u svom djelu Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990.-1995.
Jednostavno im je bilo nezamislivo da prihvate hrvatsku vlast.
‘Prihvatite Hrvatsku kao svoju domovinu’
Veljko Džakula pokušao je uvjeriti srpsko stanovništvo na oslobođenom području zapadne Slavonije da ostanu živjeti u Hrvatskoj, a posjećivali su ih i zastupnici Hrvatskog sabora i uvjeravali da ostanu u Hrvatskoj i prihvate je kao svoju domovinu. No, oni su te prijedloge znatnim dijelom odbili te su napustili svoje domove i otišli u Republiku Srpsku. Neki od njih ni u kom slučaju nisu željeli prihvatiti hrvatsku vlast, a drugi su se plašili Hrvata usprkos uvjeravanjima d su njihovi strahovi pretjerani.
“U akciji Bljesak Hrvatska vojska opkolila je znatan broj pobunjenih Srba na području Pakraca. Hrvatske vlasti ponudile su im da ostanu na tom području kao građani Republike Hrvatske”.
To je područje posjetila i srbijanska oporbena političarka Vesna Pešić. Opisala je kako je Veljko Džakula pokušao nagovoriti Srbe na području Pakraca da ne napuštaju svoje domove i ne odlaze u izbjeglištvo.
Vesna Pešić opisuje kako je pronašla Džakulu kako se na jednom lijepom proplanku dogovara sa ostalim Srbima. Osim toga, oni su čak ispekli i ‘prase na ražnju’.
‘Ne, mi nećemo tu da ostanemo’
Prase se cakli na suncu, božanstveno je. Ja sam se oduševila kad sam ga ugledala, jer prase uvek znači svečanost. Ulazimo u kuću gde je sve bilo spremno za ručak. Veljko krene da ih nagovara da ostanu, da ne idu u Bosnu i da se ne potucaju po fiskulturnim salama.(…) Interesantno je da su žene bile najmilitantnije. Još su muškarci nekako klimali glavom na Veljkove predloge. Ali, žene histerično viču: ‘Nećemo pod šahovnicu, nećemo mi da ostanemo kod Tuđmana’.
Veljka hvata muka od njih. Ovi ljudi su imali lepe kuće, dobro opremljene, pa zašto da idu kada se baš ne mora. A ja znam šta je u Srbiji. U Srbiji je rastur. U Srbiji nema ničega. Krenula selidba. To su potresen scene nad koje se nadvija pitanje: ‘Čemu i zašto ovolika ljudska patnja’. Gledam bele autobuse poređane, narod ulazi i čeka kad će da krenu. Pitam vojsku iz UN-a mogu li malo da uđem u autobus, da porazgovaram s ljudima. Probila sam se i pitam jednu ženu: ‘Pa gde ste krenuli, jel vi znate kuda idete?’
Ona me gleda, kaže: ‘Nemam pojma’.
‘Pa zašto uopšte idete kad nemate pojma gdje idete?’
‘Pa šta ću?’, kaže i gleda prilično ravnodušno.
‘Pa šta ne ostanete tu? Ovde je mnogo bolje’
‘Ne, ne, mi nećemo tu da ostanemo’. I tako su iselili.
Očita namjera hrvatskih vlasti da nakon ‘Bljeska’ prema srpskim civilima u zapadnoj Slavoniji postupaju blago, smatra autor Barić, za krajinske Srbe bila je primjer hrvatske perfidnosti i pokušaj ponižavanja srpskog naroda. Zato su zapadnoslavonski Srbi, koji su nakon Bljeska ipak ostali u svojim domovima i prihvatili hrvatsku vlast, od ostalih krajinskih Srba ocijenjeni kao osobe koje nisu shvatile da ‘Tuđmanovi mafijaši’ žele osramotiti i pokoriti Srbe, pa ‘preko noći prihvataju šahovnicu’ nesvjesni ‘ privida i obmane’, piše 24sata.
