Brojni stariji stanovnici potresom pogođenih područja kažu kako im je imovina stradala više od razornih potresa koji su proteklih dana pogodili Banovinu, nego od velikosrpske agresije devedesetih godina.
Nakon potresa koji je porušio centar Zagreba u jeku epidemije koronavirusa u ožujku, u prosincu su osiromašeni i nikad obnovljeni kraj novi potresi porušili do temelja.
I dok gledamo apokaliptične fotografije i snimke iz Petrinje, Gline, Siska, diljem županije pa i puno, puno dalje, u isto vrijeme svjedočimo novom, već pomalo zaboravljenom, snažnom ujedinjenju naroda i velikodušnoj bezrezervnoj podršci koju u kriznim vremenima uvijek pokažemo i izvlačimo negdje iz dubina, ispod silnih pogrešnih koraka i politika koje nas prema gotovo svim kriterijima drže na dnu Europe.
U Petrinju i druge stradale gradove i sela sjatile su se tisuće dobrovoljaca, pojedinaca, članova Udruga, vjerskih zajednica, državnih i javnih službenika (vojska,hitna, itd.), navijača, raznih humanitaraca i ljudi iz svih krajeva Hrvatske. Pomoć dolazi i iz gotovo svih država Europske Unije i šire, šalju se kamioni pomoći, a hrvatska birokracija bori se sama sa sobom kako to sve izorganizirati i raspodijeliti.
Pomoć dolazi i od brojnih poduzetnika, velikih i malih tvrtki koje su, iako pogođene krizom i odlukama Vlade i Stožera o zabrani rada, dale svoj obol u prikupljanju sredstava za pomoć stradalima, a pitanje je koliko donacija dolazi od onih koji svoju humanitarnu pomoć i inače drže anonimnom, poput najvećih nogometnih zvijezda, ili imućnih pojedinaca koje ne zanima aplauz javnosti.
S druge strane, kao i obično, gledamo i lošu stranu medalje. Pokušaje pljačke, netransparentnost pojedinih Udruga i Organizacija koje su već nekoliko puta uhvaćene s prstima u pekmezu, bacanja loptica odgovornosti između političkih glavešina, sramotnim izjavama poput one gospodina Truta o navijačima koji su među prvima bili na terenu.
Mediji kao mediji, iste one koje su prije nekoliko mjeseci dizali u nebesa i podržavali ih u odlukama koje graniče s diktatorskim, danas javno razvaljuju. Baš poput ravnatelja Civilne zaštite Damira Truta, kojeg su ‘razapeli’ nakon što ga nisu vidjeli s cipelama u blatu i na krovu oštećene kuće i nakon njegovih prozivki onih koji su itekako pomagali na terenu. Na proljeće su, podsjećam, od Truta radili heroja.
Također, problem je i naše kratkoročno pamćenje, problem je što godinama dajemo istima pravo da donose štetne odluke koje u nekoj budućnosti mogu dovesti do katastrofe, baš poput ove koja se dogodila potresom, a u kojoj su najviše stradale upravo one kuće koje su ‘obnavljanje’ nakon rata, od određenih tvrtki uz blagoslov ‘ortaka’ im iz visoke politike.
Uvijek se pogrešno zaljubljujemo u pojedince iz politike jer imamo potrebu imati heroje i čuvare pa se sad heroinu radi i od zamjenice gradonačelnika Gline Branke Bakšić Mikić. Istini za volju, spomenuta gospođa se pokazala u pozitivnom svjetlu nakon potresa, kvalitetno je i komunicirala prema javnosti za razliku od brojnih joj kolega, no kao da se iste sekunde zaboravilo da je ona javna službenica koja trenutno napokon radi svoj posao i koja je na vlasti u gradu gdje još brojni ljudi i prije potresa nisu imali struje, gdje su okolna mjesta bila spremna raspasti se sama od sebe, a kamoli nakon ovakvih potresa.
Struka bez kičme
I naravno, nakon svake tragedije ili pak otkrivanja grešaka iz prošlosti koje su svemu kumovale, javlja se hrvatska struka i znanstvena zajednica. Tako su se danas javili brojni arhitekti, sveučilišni profesori, građevinari i inženjeri i glasno javno istupili. Kažu kako su srušene kuće one koje su obnavljane nakon rata i da su sagrađene van svih kriterija struke te da se zasigurno radi o kriminalu.
Ma svaka čast! Sjetili su se progovoriti nakon 30 godina, nakon što su ljudi ostali bez krova nad glavom i čitave imovine. Gdje su bili dosad? Kao i većina znanstvene zajednice i struke, šutjeli su i brinuli svoju brigu. Grebali se za pozicije i uživali u komotnom životu, hraneći svoj ego pripadajući elitnoj zajednici, raspravljali piše li se Banovina ili Banija…
Umjesto da struka i znanstvena zajednica budu pokretač, lokomotiva napretka države i društva, oni su na žalost, najčešće ti koji u pozadini šutke podržavaju status quo i ne dozvoljavaju da prođemo tranziciju u zdravije i kvalitetnije društvo i ekonomiju temeljenu na tržišnim principima te svojom šutnjom podržavaju upravo projekte kakvi su odrađeni u Banovini devedesetih, a to su oni koje dobivaju ortaci političkih moćnika i gospodarstvenici povezani s državom.
Najlakše je danas javno reći: Da, radi se o kriminalu zbog kojeg su ljudi ostali bez krova nad glavom. Jer sad nema povratka i neka viša sila je ogolila katastrofalne radove koji su obavljeni prije desetke godina. Je li itko od te struke provjerio te kuće prije obnove i tijekom izgradnje? Ako je, jesu li kome prijavili da je moguće da se takvi objekti jednom sruše? Ako jesu, postoje li pojedinci i tvrtke koji su odgovarali pred hrvatskim pravosuđem? Naravno da ne postoje.
Jer oni koji bi trebali biti prosvjetitelji društva, oni koji bi prema odlukama Vlade i svih privilegiranih službenika koji donose takve odluke uvijek trebali biti kritički nastrojeni, nemaju kičme. I ne, kritički djelovati ne znači neargumentirano kritizirati. To znači kritički promišljati, ono što nema svatko sposobnost niti mogućnost, a imaju intelektualci i stručnjaci. Oni koji nemaju pristup medijima, ne moraju niti kritički promišljati i mogu pljeskati nekom selonačelniku jer je doveo asfalt u selo.
No, oni koji imaju privilegij da budu javni čimbenik, imaju obavezu prema društvu kritički promišljati i nastupati i uvijek pitati je li ta cesta u selu napravljena optimalno, ili je to odradio neki načelnikov kum čija je tvrtka okrenula lovu. Tako su trebali i prije puno godina reagirati i na izgradnju kuća u ratu stradalim područjima.
Šutnja je zlato
Tako su kukavički šutjeli godinama i dok se ogroman novac poreznih obveznika ulupavao u propalu brodogradnju, močvaru punu kriminala i svega lošeg što vučemo iz bivšeg sustava, kojega u glavama na žalost brojni pripadnici znanstvene zajednice nisu nikada napustili. Jedino što su oko toga učinili jest poslali sramotno pismo u kojem traže ‘spas’ kriminalnih i propalih brodogradilišta od strane Vlade. Njima je šutnja zlato. Šutnja im omogućava da su sigurni na svojim radnim mjestima, da napreduju i budu priznati.
Jasno je da je svakome prvo na pameti svojoj obitelji priskrbiti kruh i da većina znanstvene i sveučilišne zajednice u Hrvatskoj živi samo od plaće iz proračuna, a ne iz kvalitetnih projekata i istraživanja koje sami privuku i provode. No ipak, sami su birali svoj put i prihvatili znanstveni poziv i trebali bi se tako i ponašati, za dobrobit društva i onih koji nemaju mogućnost mijenjati stvari.
Znamo da imamo veliko srce, da većina građana posjeduje hrabrost koju u ovakvim tragedijama pokažu bez zadrške. Vidjeli smo to u ratu, vidjeli smo proteklih dana, a vidi se i u vremenu najveće moralne, zdravstvene i ekonomske krize u posljednjih puno, puno godina.
No, oni koji bi sve te građane trebali usmjeravati, biti im nit vodilja i koji bi ih trebali štititi od grabežljivaca iz politike i ortačkih biznismena, nemaju petlje niti kičme.
Teško da ćemo išta naučiti i iz ove tragedije i krize, ali uvijek ostaje nada.
Eduard Petranović je novinar, urednik i kolumnist te doktorand na Doktorskom studiju Mediji i komunikacije na Sveučilištu Sjever. Kolumne je pisao, između ostalog, za Večernji list, portale Direktno.hr, Liberal.hr, Energypress, prigorski.hr i brojne druge.
Kolumnu DNEVNIK ANTIPOPULISTA EDUARDA PETRANOVIĆA moći ćete pročitati jednom tjedno na portalu Ovoreno.hr
