Makedonija i Crna Gora dvije su najnovije članice NATO saveza, a do tog članstvoa došle su po cijenu velikih političkih potresa i napetosti. Crna Gora nije održala referendum za članstvo-formalni kriterij kojim zemlja pokazuje jasnu volju za članstvom u Savezu, ali svjesni da referendum može podbaciti, crnogorske vlasti i vrh NATO-a složili su se da je par anketa na kojima je podrška bila oko 50 posto dovoljno kako bi taj kriterij bio proglašen ispunjenim.
U slučaju Makedonije, NATO nije ni pomišljao da postavi javnu podršku članstva kao uvjet za prijem. Makedonija je već imala obavezu provedbe referenduma-zahvaljujući inzistiranju bivšeg premijera Nikole Gruevskog, koji je odlučio da do promjene imena zemlje ne može doći bez referenduma. A kako je Grčka bila izrično protiv ulaska Makedonije u NATO dok zemlja ne promjeni ime (i identitet, i povijest…) članstvo u NATO-u bilo je jednostavno nemoguće ostvariti bez referenduma na kojem bi se izrazila otvorena podrška.
Gruevski je inzistirao i na tome da referendum ne bude zasnovan na trik-pitanju tipa “Jeste li protiv” promjene imena, koje bi povuklo mjere suzbijanja izlaznosti – recimo prijetnje prema zaposlenim u državnoj administraciji da ne glasuju i održavanje referenduma usred kolektivnih odmora. Podsjetimo, Makedonija, već ima iskustvo s takvim održavanjem referenduma kad je u 2004. godine lijeva vlada SDSM ustanovila nove granice općina prema kojima su Albanci postali većina i u nekoliko pretežno makedonskih gradova.
Naravno, oporba je pokrenula referendum protiv ovog zakona kojeg je pratio ozbiljan pritisak na glasače. Sjedinjene Američke Države čak su priznale makedonsko ustavno ime dva dana prije referenduma i tako otvoreno koristile taj potez kako bi pozvali glasače da ostanu doma. (Amerikanci su ubrzo promijenili svoju politiku i nezavisno od priznanja produžili vršiti pritisak na Makedoniju da ipak promjeni ime – ali to je već druga priča).
U svakom slučaju, makedonski referendum u rujnu 2018. za promjenu imena i ulazak u NATO i EU kao Sjeverna Makedonija nije uspio. Naime, samo 36 posto građana je glasalo, ali američki diplomati ipak su proglasili veliku pobjedu jer su tih 36 posto mahom bilo “za”.
‘Klimave članice’
Tako je NATO dobio dvije članice čija je posvećenost prilično klimava, što može dovesti do raznih potresa u budućnosti.
Proces ulaska u Savez u Crnoj Gori podrazumijevao je priličan pritisak na protivnike članstva u NATO, koncentriranih u srpskoj zajednici, kao i navodni kontra-pokušaj državnog udara pro-ruskih snaga. I Makedonija i Crna Gora neobični su slučajevi u Europi po tome što su im političari i narodni službenici suđeni kao teroristi, i što vlast, sa jasnom potporom zapadnih zemalja, slobodno koristi sudski sistem protiv oporbe, navodeći više strategijske interese kao razlog za odnos koji bi bio normalan u zemlji čije ime završava na “stan”, a ne i u članici NATO-a i potencijalnoj članici EU.
I u Makedoniji i u Crnoj Gori na vlasti su bivše socijalističke stranke sa izuzetno visokom stopom korumpiranosti. Obje stranke su čak uspjele biti umiješane u isti skandal – temeljito istraženu korupciju od strane Deutche Telekom-a u periodu oko 2005. godine – slučaj koji su pokrenuli američke službe i oko kojeg se vodilo nekoliko sudskih sporova u New York-u.
Proces protiv Crne Gore i istraga protiv sestre Mile Đukanovića je napušten (interesantno, paralelno s njegovom odlukom da se rebrendira u pro-zapadnog, pro-NATO političara), dok se proces protiv makedonskih političara iz socijalističke SDSM stranke i albanske DUI koji su preko Cipra primali milijune kao mito kako bi držali domaće telekomunikacijsko tržište zatvoreno i omogućili DT-u ekstra profit isto tako drži na ledu. Oba procesa, naravno, koriste se za ucjenu tih stranaka i političara koji su u tome sudjelovali.
‘Crna Gora je malena zemlja, ali ogroman rizik’
Ali, postoji jedna bitna razlika u zapadnom odnosu prema Makedoniji i Crnoj Gori.
Jer je zajednica koja se protivi ulasku Crne Gore u NATO srpska, zapadni diplomati podupiru nacionalno buđenje Crne Gore. No, odluka da se radni vijek Mile Đukanovića produži dugo nakon njegovog objektivnog best-by date-a i da se njegova očita korupcija iskoristi kao poluga za držanjem Crne Gore pod kontrolom u velikoj strateškoj igri u regiji, dovela je do kontra-efekta.
Crnogorska oporba ima ozbiljne recidive iz nedavnog perioda srpske nacionalističke agresije po regiji, i pod izravnom je kontrolom političkih subjekata Srbije koja otvoreno radi na svojoj veliko-državnoj agendi. To je bilo sasvim jasno u srpskom pokušaju da se podijeil Kosovo sa nus-efektima prema Bosni, Crnoj Gori i Makedoniji.
Ipak, zbog odbijanja Đukanovića da napusti vlast, pro-srpska oporba došla je u poziciju da može legitimno ukazati na otvorenu korupciju režima nagomilanu desetljećima i da pozove građane da kazne Mila, što se na kraju i dogodilo. NATO je već primio članice kao Estoniju gdje postoji politički sanitarni kordon prema ruskoj manjini kako bi se spriječilo da pro-ruska vlada dobije pravo veta u atlanskom paktu, ali takav sustav traži veliku političku vještinu koju Đukanović očito nije pokazao. Možda će zapadne zemlje uspjeti iskontrolirati novu crnogorsku vladu, ali to je ipak narod koji je svojedobno proglasio rat Japanu (!) kako bi pokazao solidarnost sa Rusijom i koji je zbog te snažne pro-ruske opcije imao drugi najveći broj zatočenika na Golom Otoku, iako je bila daleko najmanja od svih jugoslovenskih republika.
Američki stratezi su paranoični zbog moguće i opasne ruske infiltracije kao u najboljim danima Hladnog rata i uporno traže znakove nelojalnosti u članicama NATO-a. Crna Gora je malena zemlja, ali ogroman rizik u ovom pogledu, naročito pod novom vladom.
Crnogorci provode suverenističku politiku, a Makedonci ne smiju
I Makedonija i Crna Gora su tehnički proglasile neovisnost od Jugoslavije, ali praktično od Srbije. Obje zemlje imaju potrebu da pročiste svoje političke i ekonomske i kulturne, o dobri Bože, molim te, kulturne, sustave od srpske dominacije. Obje imaju pravoslavne crkve čije međunarodno priznanje blokira Srbija. Srbi su ipak bili dosta spremniji priznati Makedoniju kao posebnu naciju i puno su se duže držali ideje da mogu zadržati Crnu Goru u svojoj orbiti nego Makedoniju.
I tu dolazimo do najveće razlike zapadnog odnosa prema ove dvije zemlje. Kao rezultat aktualnog srpskog pritiska na Crnu Goru, zapadne zemlje otvoreno podupiru pro-suverenističku bar u odnosu na Srbiju i ponosno nacionalnu opciju u Crnoj Gori. U Makedoniji je sušta suprotnost – Zapad je organizirao bjesomučan napad na makedonsku pro-suverenističku opciju oko desne stranke VMRO, napad koji ne preza ni od pokušaja ukidanja makedonske nacije.
Crna Gora je ohrabrena prihvatiti svoju posebnost i unikatni nacionalni identitet kao dio njene euro-atlanske integracije. Makedoniji je naloženo ne samo da promijeni ime države kao cijenu ulaska u euroatlanske tokove, nego i da preradi svoju nacionalnu povijest na način koji minimizira makedonizam, a promovira naslijeđe svih susjednih zemalja. Stranke Đukanovića i Zajeva su slične u svom odnosu prema kriminalu i korupciji, obje su bile pro-srpske, totalitarno-komunističke i pro-jugoslovenske prije no što su dobile nove sponzore, obje su sada zavisne od muslimanskih manjina i od potpore zapada, ali jedna gradi naciju dok druga istu razgrađuje.
Originalna suverenistička, pro-zapadna opcija u Makedoniji koja je radila na tome da rasčisti s potčinjenim položajem prema Srbiji je naravno VMRO, ali ova opcija nije mogla prihvatiti napuštanje nacionalnih crvenih linija prema susjedima koje je Zapad tražio od Makedonije kao cijenu ulaska u NATO i zato je bila svrgnuta s vlasti putem obojene revolucije. NATO je dobio na kvantitetu, a za kvalitetu – budemo vidjeli.
Ironija procesa nacionalnog buđenja u Crnoj Gori je što je doveo pro-srpsku opciju na vlast. Ironija procesa nacionalnog gušenja u Makedoniji je to što, bar na papiru, slabljenje makedonske nacije treba biti od koristi Bugarskoj, ali ovaj rezultat uopće nije zagarantiran. SAD i EU su već pozdravile dogovor koji su Zajev i Borisov potpisali 2017 godine, prema kojim Makedonija mora prihvatiti bugarska gledišta u svojoj nacionalnoj povijesti. Proces se vodi prilično silovito i u Sofiji očito smatraju da pritiskom i povremenim blokadama EU integracija mogu prinuditi Makedoniju da buduće generacije uče u školama kako su njihovi preci bili Bugari, i da će to tijekom vremena uvećati bugarski utjecaj u Makedoniji.
U realnosti, bar na Balkanu, svaki pritisak dovodi do kontra-reakcije. Srbija paralelno vodi šarm ofanzivu prema Makedoncima, koristi projekt Mini Schengen kako bi zamijenila EU integracije u slučaju bugarske ili grčke blokade regionalnim integracijama, a ovih dana vidimo kako koristi i Zajevu poslovičnu korupciju da bi ubacila svoje operativce direktno u centre njegove vlasti. Skandalozni audio snimci su pokazali da je vlada Zajeva i njegovog albanskog partnera Ali Ahmetija dala ogroman prostor u brzo-rastućem većinski albanskim gradom Tetovom na uslugu biznismenu Miodragu Davidoviću-Daki, koji je jedan od glavnih financijera pro-srpske opcije u Crnoj Gori, a osumnjičen i da je podupirao pro-ruski pokušaj državnog udara u ovoj zemlji.
Priroda ne prihvaća vakuum – prazan prostor se mora popuniti. Dok Crna Gora radi na tome da popuni svoji prostor snažnim crnogorskim identitetom, Makedonija je pritisnuta da se odrekne svog nacionalnog identiteta. Bila bi vrhunska ironija ako zapadni pritisci u tom pravcu kreiraju prazni identitetski prostor koji će na kraju popuniti pro-ruski, pro-srpski interesi.
