Retorika između SAD-a i Kine postaje sve oštrija. Američki državni tajnik Mike Pompeo izjavio je u srijedu da SAD odbija priznati kineski suverenitet nad teritorijima u Južnom kineskom moru zato što “Peking nema pravnu osnovu temeljem koje može svojatati kopnena, ali ni morska područja u toj regiji”. Time je Pompeo bio prvi koji je angažman Narodne Republike nazvao protuzakonitim, što je poslužilo kao ulje na vatru postojećih tenzija na relaciji Peking – Washington.
Kako će se taj potez odraziti na geopolitičkoj sceni i koje su mogući daljnji potezi svjetskih sila pitali smo za Otvoreno Davora Dijanovića, geopolitičkog analitičara.
Kina nastavlja sa svojim pretenzijama na cijelo Južno kinesko more. Osim zbog nafte kojom to područje obiluje zbog čega je ono još važno Kinezima?
Posve je jasno zašto je Južnokinesko more, osim zbog energenata, važno Kinezima: ono čini područje njihova privilegiranog interesa. Američki autor Robert D. Kaplan apostrofira kako Kinezi gledaju na Južnokinesko more kao američki stratezi u 19. st. i počekom 20. st. na Karibe: kao na vodenu ekstenziju svoje kontinentalne, kopnene mase, čija bi kontrola omogućila slanje mornaričkih snaga u šire područje Pacifika i Indijskog oceana, uz istovremeno smekšavanje Tajvana.
Središte svjetske moći već se neko vrijeme pomiče upravo prema azijsko-pacifičkoj regiji, što je i Sjedinjene Američke Države nagnalo na to da još u vrijeme Obame donosu program Pivot to Asia kao program strateške (pre)orijentacije prema Pacifiku. Americi je strateški bitna kontrola ovoga prostora, za to područje promiče koncept slobodne plovidbe, a plovidbom američkih nosača zrakoplova (prije svega “Reagana“ koji je stacioniran u Japanu) Washington poručuje Pekingu kako nema ekskluzivno pravo na ovaj prostor.
Naravno, kao regionalna sila koja se sve više pretvara u globalnu silu Kina želi potpuno dominirati ovim prostorom i odande eliminirati američke pomorske i zrakoplovne snage. Krajem prošle godine Kina je pustila u pogon drugi nosač zrakoplova, riječ je o mnogoljudnoj državi s rastućom ekonomijom, pa je jasno da u budućnosti možemo očekivati dodatno snaženje kineske vojske. Upravo bi sukob na području Južnokineskog mora, upozoravaju analitičari, mogao odrediti smjer buduće svjetske moći.
Sjedinjene Države, Australija i Velika Britanija najavile su djelovanje u tom području protiv Kineza? Koliki je stvarni odnos snaga? Imaju li Kinezi bilo kakvu premoć na tom području? Podudara li se i ovo dizanje napetosti s nedavnim kineskim odustajanjem od dogovora o strateškom naoružanju?
Riječ je, dakako, o združenom angloameričkom odgovoru na jačanje Kine. Kina još uvijek ne može vojno parirati Sjedinjenim Američkim Državama. Usporedbe radi, SAD ima 11, a Kina 2 nosača zrakoplova kao i Velika Britanija. Australija je dio Commonwealtha pa time dio britanske, a posredno i američke zone interesa. Istodobno u Kini živi sve veći broj Azijaca, među kojima i velik broj Kineza, što Canberru navodi na vođenje suptilne politike.
Dugoročno, Kina će učiniti sve kako bi stekla potpunu dominaciju na području Južnokineskog mora jer bez dominacije u svojemu neposrednom susjedstvu (koje velikim dijelom smatra i svojim teritorijem) jednostavno ne može postati regionalni, a kamoli globalni hegemon. Američki stratezi jako su dobro svjesni da je upravo Kina dugoročno najveći američki konkurent za moć pa je izgledno da će ulagati sve veće efektive na područje azijsko-pacifičke regije.
Također, izgledno je da će Washington nastojati izgraditi što širi savez sa zemljama u kineskom okruženju, a s ciljem uravnoteživanja snaga u toj regiji. Tu prije svega mislim na Japan, Južnu Koreju, Filipine, Vijetnam i Maleziju, a dio te igre bit će i Australija, a to onda znači i Velika Britanija. Kina je prejak igrač kako bi se balansiranje ostavilo samo lokalnim akterima, posebno jer niti regionalni akter nema nuklearno oružje, pa će Amerika nesumnjivo ostati neposredno uključena u djelovanje na tome prostoru. Amerika je okružena oceanima, pa u tom smislu ima komotniju poziciju od Kine, a u prilog joj ide i dominacija dolara što je Peking usmjerilo na razvijanje kriptovalute.
Napetosti su konstanta američko-kineskih odnosa. Tu imamo nekoliko prijepornih točaka: 1.) Trgovinski rat; 2.) Optužbe za COVID- 19; 3. ) Hong Kong – upravo je danas SAD uveo nove sankcije Kini zbog Kong Konga; 4.) Tajvan – SAD su se obvezale pružiti pomoć Tajvanu u slučaju kineskog napada; 5.) Tibet koji je okupiran od strane Kine, a američke CIA je sudjelovala u obukama protukineskih diverzanata na tome području; 6.) Južnokineskog more.
Prošle je godine raskinut INF Sporazum, a ne bi me čudilo da dođe do raskidanja i Starta 3. Naime, dok ovi ugovori ograničavaju proliferaciju nuklearnog oružja u slučaju SAD-a i Rusije, Kina istodobno može nesmetano razvijati svoje svekolike nuklearne potencijale iz jednostavnog razloga što ju ne obvezuje nikakav ugovor. Takva perspektiva ne veseli Ameriku, latentno no ni Rusiju. Iako se Rusija formalno zalaže za produljenje Starta 3 ni raskidanje tog sporazuma nije protivno njihovim strateškim kalkulacijama. Rusija i Kina formalno grade strateško partnerstvo, no i pojedini ruski sigurnosni analitičari nisu zbog toga presretni. Aleksandar Čramšikin tako smatra da će prevelika suradnja s Pekingom dovesti do dugoročnih problema za Moskvu. On smatra da Kina žudi za ruskim resursima i teritorijem. Za njega je partnerstvo Moskve i Pekinga rezultiralo problemima koji su sve gori uslijed zastrašujuće nejednakoga bilateralnog odnosa u korist Pekinga.
Zbog čega EU šuti? Kina ipak krši ljuska prava u mnogim pogledima, a i ovo je jedan strateški izlet te zemlje kakav nikad nismo vidjeli? Hoće li Merkel tijekom predsjedanja EU napokon stati uz zapadne partnere ili pokleknuti pod silom kineskog novca?
Kad je došlo do korona-krize Angela Merkel, iako slovi za veliku pro-europsku političarku, u svome govoru u kojemu se obraćala njemačkim građanima nije doslovce niti jednom spomenula Europsku uniju. EU je Njemačkoj dobra kao instrument političke i ekonomske dominacije. No kad su u pitanju njemački interesi tu u prvome redu i dalje vrijede stara pravila francuskog kardinala Richelieua o državnom razlogu, tj. o nacionalnom interesu. I u pogledu Rusije Berlin ne slijedi u potpunosti politiku Bruxellesa, pa se sjećamo da je u jeku sankcija EU-a Rusiji zbog aneksije Krima Berlin sklopio energetski ugovor s Moskvom.
Bilo je tijekom ožujka i travnja glasova od strane pojedinih političara CDU-a, pa i članova njemačkog parlamenta i vlade, o tome kako bi se dio proizvodnje trebao vratiti u Europu i kako Kinu trebalo promatrati kao strateškog rivala. Istodobno Njemačka već godinama surađuje s Kinom i u tome pogledu vrijedi pravilo da je ekonomija ispred politike, a time i ljudskih prava. I druge velike europske države poput Francuske i Velike Britanije ostvaruju s Kinom suradnje teške stotine milijardi eura. Dakako, to ih ne sprječava da za suradnju s Kinom prozivaju manje europske države. Ljudska prava ponekad vrijede, a ponekad ne.
Jedno su ljudska prava u Iranu, a drugoj u Saudijskoj Arabiji. Ni na tzv. Zapadnom Balkanu vidimo da dominantna više nije ideologija ljudskih prava, nego se za ovo fragilno područje sada namjenjuje koncept tzv. stabilokracije.
Vidjet ćemo što nam nosi budućnost. Izgledno je da će se dio proizvodnje iseliti iz Kine, no ne će se vratiti u Europu, nego će put Indije i Vijetnama. Unatoč liberalnim pripovijestima o integracijama i multilaterali, realizam se na velika vrata vratio u međunarodne odnose. Drugim riječima, u anarhičnoj međunarodnoj strukturi svatko ponajprije gleda svoje interese, pa to vrijedi i za Njemačku u kontekstu suradnje s Kinom.
